Izvor: B92, 24.Dec.2007, 13:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Balkan u 2008.

Krajnji rok za Kosovo u Ujedinjenim nacijama, 10. decembar, dosao je i prosao. Istovremeno, veliki broj stranih novinara sjatio se na Balkan. Njihova predvidjanja su zloslutna i mnogi veruju da je novi rat na pomolu.

Ipak, rekao bih da su se u regionu nakon 1999. godine, dok su ga svi ovi novinari ignorisali, odigrale znacajne promene – ali one nisu bile tako zanimljive, zar ne? Evo mojih predvidjanja za 2008.

Ako se ne dogodi nesto neocekivano, svi znamo da ce >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << tokom sledecih nekoliko meseci kljucni dogadjaj za region predstavljati proglasenje nezavisnosti Kosova i njeno priznanje kao nezavisne drzave od strane velike vecine zemalja EU, SAD, vecine muslimanskih drzava i mnogih drugih.

Kljucno pitanje za ostatak regiona glasi – kakve ce biti posledice ovog poteza?

Prva grupa pitanja odnosi se na situaciju na terenu. Na severu Kosova cemo imati priliku da vidimo nastajanje novog "zamrznutog" sukoba jer ce ova oblast nastanjena Srbima nastaviti da funkcionise, de facto, kao deo Srbije. Tada ce se nametnuti nekoliko pitanja. Ko ce kontrolisati granicne prelaze izmedju severnog dela Kosova i Srbije? Da li ce vitalni vodovod izmedju Gazivoda i ostatka Kosova, koji opsluzuje staru, ali preko potrebnu elektranu kod Obilica, biti iskljucen?

Druga grupa pitanja tice se sudbine srpskih enklava. Da li ce one nastaviti da postoje kao srpska ostrva okruzena morem Albanaca? Njihova bezbednost se cesto pominje, ali verujem da ona nece biti tako veliki problem kao sto se pretpostavlja.

Najmanje se govori o finansijskim pitanjima. Mnogi ljudi u enklavama (tacan broj nije poznat) prezivljava zahvaljujuci dvostrukim platama koje Srbija placa drzavnim sluzbenicima, od kojih mnogi imaju prakticno nepostojece poslove. Drugim recima, oni su placeni da ostanu na Kosovu.

Ako ovi ljudi budu bezbedni i nastave da primaju ove plate, oni ce, bar za sada, ostati. U suprotnom, vrlo brzo ce biti primorani da odu.

Srbija je nagovestila da ce uvesti ekonomsku blokadu Kosova, ili bar njegovog albanskog dela. Ona verovatno nece moci da se odrzi. Srbija izvozi 150-200 miliona evra godisnje na Kosovo, dok Kosovo u Srbiju ne izvozi nista. Sankcije ce biti zaobidjene preko Crne Gore i Makedonije, dok ce lokalni mafijasi profitirati. Srpske enklave ce biti tesko pogodjene jer ce cene enormno porasti. Albanci ce moci da uvezu mnoge proizvode, npr. gradjevinski materijal, iz drugih izvora.

Blokada ce Albaniji dati snazan podsticaj da ubrza izgradnju autoputa izmedju Kosova i luke Drac.

Nezavisnost albanskog dela Kosova ubrzo ce dovesti do preispitivanja medju Albancima, kada postane jasno da se zivotni standard nece poboljsati samo zato sto je zemlja dobila nezavisnost. S druge strane, srpska blokada ce politicarima dati mogucnost da za to okrive Srbiju i oni ce se u velikoj meri oslanjati na pomoc i uputstva buduce misije EU na Kosovu i takozvane Medjunarodne civilne kancelarije.

Buducnost Srbije u sledecoj deceniji zavisi od toga kako ce reagovati na formalni gubitak najveceg dela Kosova. Dusan Pavlovic sa beogradskog Fakulteta politickih nauka jezgrovito je opisao ovo pitanje u clanku objavljenom u dnevnom listu Politika 19. decembra: "Najvaznije politicko pitanje u 2008. glasi: da li zemlja treba da izabere put ka Evropskoj uniji ili da nastavi svoju borbu za Kosovo kao neotudjivi deo Srbije, cak i po cenu suspendovanja evropskih integracija".

Kljucno pitanje lezi u sledecem. U slucaju da drzave EU odluce da odustanu od svog zahteva da bude uhapsen general Ratko Mladic, optuzen za genocid od strane Tribunala UN za ratne zlocine u Hagu, sto izgleda sasvim moguce, Srbija ce sledeceg meseca biti pozvana da potpise Sporazum o asocijaciji i pridruzivanju. Ovaj Sporazum se smatra prvim formalnim korakom na putu ka buducem pridruzivanju EU.

S druge strane, Srbija ce mozda, kao sto je nagovestio njen premijer Vojislav Kostunica, odluciti da ne potpise ovaj sporazum, smatrajuci ga za uvredljivi pokusaj da se Srbiji nadoknadi gubitak Kosova.

U osnovi, i bez obzira sta govorili u javnosti, lideri prozapadne Demokratske stranke kojoj pripada predsednik Boris Tadic veruju da Srbija nema drugog izbora osim evropskih integracija. S druge strane, konzervativna stranka Vojislava Kostunice, koja je u koaliciji sa njima, gaji zvanicne partnerske odnose sa Jedinstvenom Rusijom, strankom Vladimira Putina.

Treci igrac u srpskom trouglu je Srpska radikalna stranka, cijem se osnivacu Vojislavu Seselju u Hagu sudi za ratne zlocine. Tomislav Nikolic, vrsilac duznosti lidera stranke, ima nemalu sansu da pobedi na predsednickim izborima koji ce biti odrzani u januaru, u drugom izbornom krugu.

Glavno pitanje je da li ce, pod pritiskom problema Kosova, sadasnja vlada pasti i Kostunica stupiti u koaliciju sa radikalima.

U slucaju da radikali osvoje mesto predsednika, ili da stupe u vladu, efekti mozda nece biti odmah vidljivi.

Mladjan Dinkic, srpski ministar ekonomije, izjavio je 18. decembra da ocekuje sest milijardi dolara direktnih stranih investicija tokom 2008. godine. Ovaj iznos ce nesumnjivo opasti jer ce potencijalni investitori verovatno izgubiti interesovanje za zemlju ciji je proces pristupanja EU znatno usporen, ili cak zaustavljen.

Ironicno, ako Srbija zauzme poziciju da je borba za Kosovo vaznija od evropskih integracija, to bi moglo imati pozitivne efekte na njene susede. EU bi u tom slucaju vrlo verovatno povecala pomoc koju upucuje Bosni, Crnoj Gori i Makedoniji, kako bi ubrzala proces njihovog pristupanja i na taj nacin ih izolovala od potencijalnog izvora nestabilnosti koji bi mogla predstavljati Srbija.

Isti slucaj bi bio i sa NATO-om, i u takvim okolnostima Grcka bi tesko mogla da opravda svoj veto na poziv Makedoniji da se pridruzi ovoj organizaciji koji ce biti upucen na aprilskom samitu u Bukurestu, gde se ocekuje da ce takav poziv dobiti i Albanija i Hrvatska.

Nedavni politicki proboj u Bosni takodje predstavlja znacajan signal koji govori da, iako vodjstvo Republike Srpske, srpskog dela Bosne, rado koristi pitanje Kosova i podrsku Srbije kako bi odbranilo svoja prava u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, ono takodje stiti i sopstveni interes, koji ce se mozda sve vise razlikovati od interesa Srbije.

Vodjstvo Republike Srpske jednostavno je zainteresovano da zadrzi punu kontrolu nad svojom, u najvecoj meri autonomnom republikom. Jasno je da oni zele da onemoguce prenos vlasti na bosanske centralne vlasti u Sarajevu. Medjutim, iako im odgovara poklapanje njihovih interesa sa interesima Beograda, to ne znaci da zele da im Srbija govori sta da rade.

Ako Srbija odustane od puta ka integraciji u EU, tada mozemo ocekivati da ce njen uticaj u Republici Srpskoj oslabiti.

Bugarskoj je trebalo 14 godina da se pridruzi EU nakon potpisivanja prvog sporazuma. Ako Srbija i Bosna napreduju istom brzinom, pocevsi od 2008, to znaci da bi njihovo pridruzivanje usledilo tek 2022. godine. Obe zemlje bi mogle da napreduju i brze ako bi postojala politicka volja. U suprotnom, ocekuje ih izolacija.

Najzad, sto se tice jos dugorocnije buducnosti bivsih jugoslovenskih republika, pri cemu Kosovo predstavlja izuzetak, nesto se mora preduzeti povodom predstojece demografske i penzione krize.

Uzmimo za primer samu Srbiju. Uprkos prilivu stotina hiljada izbeglica nakon 1991.godine, njena populacija se smanjuje za 25.000 do 30.000 ljudi godisnje, ili 0,3% stanovnistva. Kako navodi Bozidar Djelic, zamenik premijera Srbije, "mi smo cetvrta najstarija nacija na svetu, sa prosecnom staroscu od 40,2 godine". Iako je nakon pada Milosevica, po njegovim recima, stopa nataliteta neznatno porasla, Srbija "se jos uvek nalazi na dnu liste evropskih zemalja, sa manje od jednog deteta po braku", sto je daleko manje od 2,1, koliko je potrebno da se populacija odrzi na sadasnjem nivou.

Sledeca godina ce pokazati da li ce Kosovo ostati centralno pitanje ovog regiona tokom godina koje slede, ili ce politicari kao sto je Djelic biti u mogucnosti da nastave rad na svom politickom zavestanju, u ovom slucaju evropskim integracijama, i pocnu da resavaju druge probleme, kao sto je opadanje i starenje populacije.

Tim Dzuda, vodeci komentator za balkanska pitanja, je autor knjiga „Srbi: Istorija, mit i raspad Jugoslavije" i „Kosovo: Rat i osveta".

Balkan insajt je BIRN-ova internet publikacija

Nastavak na B92...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta B92. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta B92. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.