Izvor: Blic, 18.Dec.2011, 03:05 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Baciti se kamenom na krivca
Pojavila se ovih dana, u izdanju specijalnog (srpskog) tužilaštva za ratne zločine, knjiga o „doprinosu“ medija ratovima iz devedesetih. Kako je autora desetak, više se radi o zborniku, a mnogo manje o autorskom djelu, ali to sve u svemu u ovom slučaju i nije najvažnije. Međutim, šta u ovoj stvari jest najvažnije?
Prošlo je gotovo dvadeset godina i premda (ratni) zločini ne zastarjevaju, život ih na neki način zasipa zaboravom, prekriva koprenom što nekad vidljiva >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << i prepoznatljiva lica čini nejasnim, amorfnim siluetama. I zaista kad bi sad počelo nabrajanje nekoć vrlo „aktuelnih" imena, pokazalo bi se da je najveći dio tog miljea potpuno i definitivno zaboravljen. Uostalom, koji bi vrag pamtio nekadašnje mesare i skladištare, kamiondžije i magacionere, koje je ratni vrtlog sa društvenog dna podigao i obukao u kratkotrajne liderske halje? Prikaze su, kao svi fantomi, naprosto iščezle.
Mogu li se jednako tako zaboraviti i novinari, koji su mobilizirali mase, odnosno svi oni autori za čijim su borbenim tekstovima hrlili dobrovoljci? Pitanje je više nego jednostavno, ali šta ćemo na primjer sa trgovcima oružjem, bankarima, crkvenim velikodostojnicima (različitih konfesija), koji su se tih dana takođe zdušno angažovali na promociji „svoje" stvari, tj. nacije? Odnose li se zemaljski zakoni i na trgovačke, novčarske i nebeske relacije?
Sjećam se da je nakon „onog" rata u Zagrebu na dvanaest godina robije osuđena jedna kunstistoričarka čiji se grijeh sastojao u pogrešnoj procjeni vrijednosti pojedinih umjetnina. Problem je bio u tome što su umjetnine trebale poslužiti kao otkup kojim bi se tamošnji Židovi eventualno spasili ustaške kame, a dama im je (namjerno?) srozavala vrijednost.
Svakakvih krivica ima i izgleda da niko nije posve nevin. U starom Rimu su sudili čak i samoubicama, pa ako bi se našlo da su se ubili bez valjana razloga nasljednicima se oduzimala imovina.
