Izvor: Nezavisne Novine, 01.Jun.2017, 12:25   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Avganistan sam liže rane

"Eksplozija u Kabulu nakon samoubilačkog napada", "Talibani objavili početak ofanzive", "U sukobima talibana i IS poginulo najmanje 37 ljudi"...

Crnilo. Na samo jednoj stranici, jednog portala. Mnoge naslove sam preskočila. Scenario se u tim vijestima ponavlja, pa je teško. Teško je čitati, gledati fotografije, teško je nama ovdje misliti o svemu tome tamo.

Tu negdje nam se stopila i jučerašnja smrtonosna eksplozija u centru Kabula, kada je autobomba pokosila desetine >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << života, uglavnom civilnih. Da je eksplodiralo negdje u našem komšiluku, nastala bi panika i zavladao medijski haos. Da je Evropa, ili Amerika, ponovo ranjena, od vijesti o tom gnusnom činu ne bismo se mogli probiti do neke druge. Opravdano, donekle. Strah pali alarm. Strah, kada smo ugroženi. Daljina je i ovaj put pobijedila solidarnost i produbila onaj osjećaj kada svakodnevna nesreća postane konstanta.

Jer, tako je u Avganistanu koji krvari već godinama. Tako je svim onim njegovim ljudima koji isto toliko životare u svojoj zemlji koju su oglodale bombe, vojnička čizma, terorizam, u zemlji koja je sinonim za bijedu, za strah, za eksplozije, za krv koja lije u potocima, za djevojčice koje polivaju kiselinom jer su željne znanja, za žene koje su zatočenice svog života dok vire kroz odškrinut prozor, za njihovu svakodnevicu koja služi za otužni sinopsis ponekog zapadnjačkog filma ili knjige o danima tamo negdje gdje vjerovatno nikad otići nećemo.

Je l' zato kolektivno ćutimo na ono što se juče desilo u Kabalu? Je l' zbog toga nigdje juče ne pročitah neki tužni stih o tome, ne vidjeh da je neko bilo gdje okačio fotografiju tamošnje strahom izbezumljene djece, je l' se stoga niko od nadležnih, naših, nečijih, bilo čijih, nije oglasio bar kurtoaznim telegramom saučešća? Je l' zato svjetska sila nije horski ustala da osudi skoro 500 ljudskih života rastrganih gelerima?

Avganistan je ostao da sam liže svoje rane. Za Avganistan, ipak, nemamo više toliko srca. Nije to zato što nam nije stalo, već stoga što smo navikli da je kod njih tako. I jer su nam, na našu sreću i na teret pojma licemjerstvo, dovoljno daleko.

Nastavak na Nezavisne Novine...