Izvor: IstocnoSarajevo.net, 06.Feb.2011, 01:47   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Apsurdima nema kraja

PROCES ZORANU DAMJANOVIĆU U SUDU BiH - LAŽ KAO „MOZAIČKO POPLOČAVANJE“ Kako se navodi u optužnici, Damjanović je, sa ostatkom srpskih snaga u Bojniku, premlačivao uhapšene Muslimane, koji su kasnije prebačeni u Rajlovac, u zatvor. Tako piše u optužnici, iako ni svjedoci optužbe nisu jednoglasni u ocjeni da li je Zoran zaista bio tamo. Kako je svjedočila odbrana - to nije ni bitno. Svjedoci odbrane pripadnici su „genocidnog naroda“, pa zašto bi im se vjerovalo. A oni su izjavili >> Pročitaj celu vest na sajtu IstocnoSarajevo.net << da je osuđeni, Zoran Damjanovć, od 1991. godine boravio u Rakovici, opština Ilidža, Sarajevo ALEKSANDRA TOLJ
Zoran Damjanović, sin Luke i Slavice, rođen 4. septembra 1967. u Mihaljevićima, opština Novi Grad, Sarajevo, pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen je na 10 godina i šest mjeseci zatvora. Suđeno mu je u zajedničkom predmetu protiv njega i njegovog brata Gorana. Prvostepena presuda u slučaju „Damjanović i drugi“ izrešena je 27. jula 2007. Tom prilikom, osim presude Zoranu, i Goranu je izrečena kazna zatvora - od 11 godina. Nakon te presude, Zoran i njegov brat uputili su žalbe Apelacionom viječu Suda BiH, gdje je 30. novembra 2007. potvrđena prvostepena presuda, bez mogučnosti žalbe. A Zoran Damjanović osuđen je zato što je, kako se navodi u optužnici, 2. juna 1992. u naselju Bojnik, Novi Grad, Sarajevo, ispred samoposluge, kao pripadnik Vojske Srpske Republike, sa srpskim vojnicima i pripadnicima paravojnih formacija aktivno ućestvovao u premlaćivanju grupe od oko dvadeset do trideset zarobljenih Muslimana.
Optužen je i osuđen za zločin nad zarobljenim vojnicima u Bojniku, pored koga se odvijao napad na Ahatoviće. Tu je srpska vojska 2. juna 1992. uhapsila određeni broj muslimanskih vojnika koji su se probijali prema Visokom, dok su se drugi sami predali. Kako se navodi u optužnici, Damjanović je, sa ostatkom srpskih snaga u Bojniku, premlaćivao te uhapšene Muslimane, koji su kasnije prebačeni u Rajlovac, u zatvor. Tako piše u optužnici, iako ni svjedoci optužbe nisu jednoglasni u ocjeni da li je Zoran zaista bio tamo. Kako je svjedočila odbrana - to nije ni bitno. Svjedoci odbrane pripadnici su „genocidnog naroda“, pa zašto bi im se vjerovalo. A oni su izjavili da je osuđeni Zoran, od 1991. godine boravio u Rakovici, opština Ilidža, Sarajevo, gdje se doselio iz Bojnika, u kome je odrastao. U Rakovici je živio sa suprugom, u njenoj porodičnoj kući, sa njenim roditeljima. Rakovica, u kojoj je živio, udaljena je od istog tog Bojnika oko 20 kilometara, najbližim šumskim putem. Svjedoci odbrane imali su i materijalne dokaze za sopstvene tvrdnje. Na desetine svjedoka svakodnevno su viđali Zorana Damjanovića, pili su kafu s njim, išli na liniju s njim, živjeli s njim, ali, ko bi im vjerovao.
Na suprotnoj strani ratišta: Zoran Damjanović je na samom početku rata bio raspoređen u Zeničku četu Rakovačkog bataljona Igmanske (Blažujske) brigade VRS. Uredno se pojavljivao na dežurstvima Zeničke čete Rakovačkog bataljona, u rakovačkom selu Potkraj, 20 kilometara udaljenom od Bojnika i Ahatovića. Igmanska brigada pokrivala je područje jednog dijela opštine Ilidža, kao i opštinu Hadžići. Ta zona se nalazila na suprotnoj strani ratišta u odnosu na Bojnik i Ahatović e. Jedinica u kojoj je bio rasporešen imala je striktnu naredbu Vrhovne komande o nenapuštanju svojih položaja, jer je riječ o 1992. godini, a tek formirane čete u Rakovici i same su bile suočene sa nedostatkom vojnika.
Komandir Zeničke čete Simo Kujača ističe da u tom periodu nije postojala mogučnost odlaska iz jedinice u koju je i Damjanović bio raspoređen: „četa je imala oko četrnaest vojnika, a ni ostale rakovačke čete nisu bile popunjenije. Bilo nas je u četama po 14, 15, 16, nama je nedostajalo vojnika, nismo smjeli dopustiti odlazak bilo koga, a i da je neko napustio četu, nije to mogao uraditi bez odobrenja komande.“ A nije zabilježen ničiji odlazak u tom periodu, ponajmanje odlazak Zorana Damjanovića.
Prema Kujačinim riječima, jedini koji su išli u Ahatoviće su rakovački muslimani. Njih 28, sa Omerom Begovićem na čelu, čekali su na Trešnjici šest traktora naoružanja iz Goduše. „O tim ‘odlascima’ bi se moglo govoriti, nikako o Zoranovom“, napominje Kujača. U tom periodu napada na Ahatoviče, ratnim dejstvima bio je pogođen i Bojnik, gdje su još uvijek živjeli Zoranovi roditelji i njegova dvojica brače, Goran i Vedran. Zoran Damjanović nije imao kontakte s njima. Znao je da su borbe u toku, ali nije znao da li su mu najbliži živi i zdravi. Preko komande u Rakovici uspostavio je vezu sa kasarnom „Butile“ u Bojniku i čuo da mu je otac povrijeđen, ali ništa više od toga. Komšije, rodbina i prijatelji su ga u tom periodu sretali zabrinutog i pitali ga za njegove u Bojniku. Nije imao odgovor, jer, su telefonske linije bile prekinute, nije postojala nikakva komunikacija, osim sa komandom.
O tome pričaju svjedoci odbrane, ali, njihova priča nije važna. Suprugu je zvao, bila je sa djetetom u Srbiji. Telefonirao joj je od komšija iz Rakovice i pričao s njom tog istog dana, za koji je i osuđen. A supruga Vera se prisječa: „Naravno da se sječam tog dana, zvao me je, znala sam preko medija šta se događa, ali nisam znala šta se sa našim bližnjim dogodilo. Nije ni on znao šta se događa, rekao je da je svekar povrijeđen, ali nije znao šta je bilo i koliko je ozbiljno, a o ostatku porodice nije znao ništa. Bio je sa mojim rođakom dok me je zvao, nije bio sam, otišli su kod naših komšija Varaga i telefonirali. Tek kasnije je saznao detalje, da mu je otac teško ranjen, a poslije je otišao da posjeti svoje, nakon odlaska Muslimana iz Rakovice. Poslije 10. avgusta posjetio je svoje u Bojniku, jer su tada putevi zbog odlaska Muslimana postali prohodni.“ S njim je famoznog 2. juna bio Marinko Avlijaš, svjedok odbrane i drug iz rova, koji kaže da je sa Damjanovićem preživljavao najteže ratne trenutke, pa i taj period kada nije znao za porodicu u Bojniku. Nije znao da li su njegovi roditelji i brača živi, a još manje je bio upoznat sa bilo kakvim premlačivanjem Muslimana, u njegovom rodnom mjestu, za što su ga kasnije optužili. „Bili smo zajedno tog dana, u Rakovici. Išli smo da telefoniramo Veri, njegovoj supruzi, bila je u Srbiji.
Govorio je da je zabrinut, jer ne zna ništa, i da se brine, odsječeni smo bili“, objašnjava Avlijaš. „Još uvijek ne mogu da vjerujem da je osuđen nevin čovjek. Da mogu, ja bih za njega odle`ao bar dvije godine te nepravedne kazne, jer znam da nije mogao biti tamo, bio je sa mnom. Zajedno smo bili i u rovu, nismo smjeli da napu{tamo Rakovicu, a Zoran je bio tu non-stop“, ka`e Avlija{ o sudbini ratnog druga.
Selektivne granate i mine: Čak je i svjedok pod pseudonimom „E“, musliman iz Bojnika, rekao da Zoran nije `ivio tu, kao i to da ga nije vi|ao u tom periodu. Rekao je i da mu je porodica Damjanović zajedno sa još nekim Srbima iz Bojnika sačuvala porodicu. Nisu samo njemu pomogli, pomagali su i drugim bojničkim muslimanima, navodi svjedok „E“ u svom iskazu za Sud BiH. Nije ga vidio ni svjedok „A“ , takođe jedan od Muslimana - svjedoka optužbe. On je pred Sudom Bosne i Hercegovine izjavio: „Zorana nisam vidio, zvanog Salamu. Da li su ga drugi vidjeli od ove grupe, ja vam to ne mogu reči, ja vam govorim ono što sam ja vidio.“ Posebno je zanimljivo to što su svjedoci, Muslimani koji su svjedočili da nisu vidjeli Zorana u Bojniku, tražili zaštitu, te se u sudskim materijalima navode pseudonimi umjesto imena. Da bi prića bila apsurdnija, ne postoje nikakvi materijalni dokazi o Damjanovićevom ućešu u svemu ovom.
Tužilaštvo je kao materijalne dokaze koristilo nekoliko fotografija samoposluge ispred koje se to premlaćivanje dogodilo. Na snimcima nema lica, nema krvi, nema zločinaca, pa ni razbijenih staklenih boca. Fotografija samoposluge snimljena prije početka rata, kao i fotografija te iste samoposluge poslije završetka rata. To su dokazi koji čovjeka zatvore na 10 godina i šest mjeseci. Svjedočenja koja su išla u prilog takvom raspletu liče na priču uz kafu, a tvrdnje svjedoka nerijetko su bile kontradiktorne. Dok jedan svjedok optužbe tvrdi da su „četnici“ granatirali šumski put Rakovica- Bojnik, jedan od dva puta kojim se moglo doči iz Rakovice u Bojnik, drugi tvrdi da je osuđeni vjerovatno tim šumskim putem prešao iz Rakovice do Bojnika. Valjda su „četni~ke“ granate znale da ide „četnik“ pa ga nisu pogodile, kao što su i nagazne mine znale da ide „četnik“, pa su se od straha sklanjale s puta. Na taj način, Sud BiH pretvorio se u mjesto za razmjenu neargumentovanih seoskih naklapanja.
Ali, ta naklapanja su za ovaj sud ošigledno postala relevantna. I glavni tužilac Filip King Alkok, u uvodnoj riječi, najavio je da svjedoci optuž be vjerovatno neće biti jednoglasni u tumačenju događaja. „Sasvim je razumljivo da su ova četvorica, koje čete ovdje čuti, traumatizovani zbog velike patnje koju su doživjeli. Molim vas da to uzmete u obzir kada oni budu svjedočili pred vama. Izjave svjedoka su kao mozaičko popločavanje, komadi se ne uklapaju baš najbolje, ali, ako se pravilno kombinuju, njima se može popločati blistav put koji vodi do istine“, objašnjava Alkok zašto se izjave svjedoka često razlikuju. Zanimljiv način da se pravdaju lažne izjave, ali i to prolazi u Sudu BiH. Naravno, samo svjedocima optužbe. Svjedoci odbrane tretirani su drukčije, kaže Damjanovićeva supruga: „Svaki dan suđenja bila sam prisutna, optužbi se sve tolerisalo, a svjedoke odbrane tretirali su kao zločince.“
Da prava svjedoka odbrane ni u pravnom smislu nisu jednaka pravima svjedoka optužbe, upozoravao je advokat Duško Tomić, branilac Gojka Kličkovića i još nekoliko optuženih za ratne zločine pred Sudom BiH: „Nisu izjednačena prava odbrane i tuži advokata koji vode postupak pred Sudom u Strazburu. Međutim, prema posljednjim informacijama koje Tomić ima, u Strazburu se neće promijeniti situacija sa licima koja su osuđena na manje od 15 godina zatvora. Jedino na što se može računati jeste to da če se svim licima koja su osuđena na više od petnaest godina kazna smanji na 15. Time bi se proces u Strazburu, kako kaže Tomi}, okončao.
Zoran Damjanović je dobio kaznu od 10 godina i šest mjeseci. Kao takva, kazna se, vrlo je moguće, neče umanjiti, a proces u Strazburu neče promijeniti njegov status. Time če se ugasiti jedna od posljednjih nada za ovog evidentno nevinog čovjeka, koji dane provodi u zatvoru u Foči. „Branilac“ osuđenog Zorana Damjanovića bio je poznati sarajevski advokat Fahrija Karkin. On je prvobitno pristao na razgovor, ali ga je odgodio za jedan dan. Međutim, od Karkinove izjave za „NR“ na kraju nije bilo ništa, jer je u svim kasnijim pokušajima kontakta bio ili nedostupan ili „zauzet“. Eskivirani susret bio je prilika da Karkin pruži objašnjenja za niz (ne)profesionalnih propusta, odnosno, da objasni zašto se nije pojavljivao na ročištima u ovom predmetu i zašto u takvim situacijama nije slao pomočnika ili zamjenika, kojeg, kako kaže Zoranova supruga Vera, nije imao. Po svemu sudeći, Karkin nema odgovor na ključnu dilemu - zašto je, nezainteresovanim odnosom prema ovom predmetu, dopustio da osude nevinog čovjeka? Ili, ima odgovor, ali, onda bi morao da prizna da su mu nacionalni „kriteriji“ važniji od stručnih. A o nevinosti Zorana Damjanovića pričalo se i u Sudu BiH, kaže izvor blizak toj instituciji: „Bili su tanki sa dokazima, u vezi s tim slučajem, to se znalo.“ Ali, ta prednost nije verifikovana, između ostalog, i zato {to je čovjek bez odgovora Fahrija Karkin, službenu dužnost tretirao kao „dužnost“ da nečinjenjem asistira Tužilaštvu i Sudskom vijeću, a ne kao obavezu da pomogne klijentu. Na pitanje zašto je porodica izabrala baš advokata Karkina, Damjanovićeva supruga Vera kaže: „Nismo imali dovoljno novca za advokata, pa je Zoran izabrao jednog od advokata koje su mu po službenoj dužnosti mogli dodijeliti. Izabrao je Karkina zbog saznanja o njegovom uspješnom radu, njegovom kredibilitetu u tom poslu, vjerujući da će biti profesionalan.“ Da li je ta odluka bila racionalna, ne znamo. Da li je Zorana baš ta odluka koštala skoro 11 godina života, pitanje je s kojim se njegova porodica budi svako jutro. A ni Republika Srpska, za koju se Damjanović borio i zbog čijeg stvaranja je nepravedno optužen, nije uradila ništa. Niko nije pitao porodicu - da li im nešto treba. Niko ih nije ni posjetio, kaže Vera Damjanović. „Godišnje dobijemo 200 maraka od Boračke organizacije, to je sve. Tražila sam sredstva za advokata, nije ih bilo, tako su mi rekli. Ali, poslije nisam imala problema - pošaljem molbu, oni mi odobre tih 200 KM i to je to“, pojašnjava Damjanovićeva. Imali su problema i sa odobravanjem ionako mizerne boračke nadoknade, od 120 maraka godišnje za borce prve kategorije. Damjanović nije zaposlen, nema ga ni u registru Biroa RS, pa se i za tih mizernih 120 KM godišnje porodica morala suočiti sa nizom birokratskih problema. Jedina sreća je u tome što ne zavise od države, dodaje Vera: „Radim, obezbjeđujem sinu sredstva za školovanje, i nama za život.“ A o budučoj borbi za oslobađanje Zorana razmišlja. Za to nema sredstava, ali, kako kaže, boriše se, jer ništa nije mnogo za slobodu njenog Zorana.
Dopisnik za istocnosarajevo.net ALEKSANDRA TOLJ

Nastavak na IstocnoSarajevo.net...