Izvor: B92, 23.Jul.2010, 11:11 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kempinski, najluksuznije u Hrvatskoj
Ovih kipućih dana sve se u Kempinskom vrti oko bazena s velikim i udobnim ležaljkama i golemim suncobranima
Izvor: Jutarnji.hr
Ovih kipućih dana sve se u Kempinskom vrti oko bazena s velikim i udobnim ležaljkama i golemim suncobranima Prošle subote popodne u Monterossu, mjestu na samoj hrvatsko-slovenskoj granici, povrh Savudrije, gdje je smješten hotel Kempinski , bilo je četrdeset i nešto stupnjeva na suncu.
Veliki, mislim 25-metarski bazen hotela >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Kempinski zjapio je prazan jer se nitko normalan - osim mazohista koji vole opekline - nije želio kupati po polusmrtonosnom popodnevnom srpanjskom suncu.
Ležaljke oko bazena, zaštićene suncobranima, bile su, međutim, itekako pune. Dvoje konobara rastrčano je raznosilo sladolede, koktele, hamburgere (da, ima i onih koji na plus četrdeset, na plaži, jedu hamburgere i pomfit) i čaše Misala oko bazena: mislim da su ta simpatična djevojka i pomalo zbunjeni mladić, očito nov u poslu, prošle subote izgubili nekoliko litara vode.
Veliki bazen, okružen s nekoliko manjih, za djecu, središte je ljetnog života hotela i resorta Kempinski, jednog od najluksuznijih turističkih pothvata u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. Sladoled iz hotelske kuhinje
Kempinski je stari, klasični lanac vrhunskih hotela, orijentiran uglavnom prema središnjoj i istočnoj Europi (iako se novi broj hotelskog magazina hvali Kempinskim u Londonu, i Kempinskim u Jakarti). Kempinski na Crvenom vrhu otvoren je lani: 2009. godine pušten je u rad Kempinski u Portorožu, a za 2001. godinu najavljen je i Kempinski u Beogradu.
Kempinski u Savudriji zamišljen je kao hotel za golf: uistinu, okružen je vrlo lijepim terenima za golf, no moram priznati da sam tijekom tri moja posjeta tom, uvjerljivo najboljem istarskom hotelu vidio tek nekoliko golfera.
Ispod glavne hotelske zgrade, prema moru, prostire se naselje vila i apartmana, s urednim, jako idiličnim vrtovima: čini mi se da se većina vila može pohvaliti i privatnim bazenima. Stotinjak stepenica ispod nalazi se mala, ugodno uređena šljunčana plaža, za one koji ne vole bazene.
Sjediti u baru te plaže i gledati u more sasvim je okej. Kupati se ispod Kempinskog nije, međutim, osobit gušt, budući da je more mutno, zeleno i toplo gotovo kao bazenska voda. I ne miriše osobito zamamno.
Stoga je logično da se, barem ovih, kipućih dana sve u Kempinskom vrti oko bazena.
Ležaljke su velike i udobne, suncobrani golemi tako da možete podnijeti i plus četrdeset, izbor pića s pool bara gotovo perfektan, izbor hrane više nego dobar, sladoledi se proizvode u hotelskoj kuhinji, i tako dalje, i tako dalje.
Savudrijski Kempinski, kao i svaki resort, dakle mjesto za odmor, namjerno je izoliran od lokalnih sela i gradića, kao i od prometa, te omogućuje lagano i hedonističko pražnjenje od stresa.
Na njegovu sam velikom bazenu, uz nekoliko čaša pjenušca i mojita, i povremeno plivanje, uspio izdržati skoro osam sati, ne radeći baš ništa, a da mi nije bilo dosadno.
A navečer sam se osjećao dosta obnovljeno.
Spa Carolea, koji se nalazi na drugom katu hotela, navodno spada među najefikasnije u Hrvatskoj: tako barem kažu ljudi koji se razumiju u spa i wellness.
Sobe u Kempinskom tipični su primjer hi-techa u današnjem uređivanju hotelskih interijera. Šala s ribom za 750 kuna
Opremljene su, primjerice, Bang and Olufsen televizorima, veliko ogledalo u kupanici može se dodirom prsta pretvoriti u TV ekran, telefoni nude sedam milijuna raznih opcija (osim automatskog check outa), ladice kraj kreveta zapravo su upravljačke konzole, kojima povlačite zavjese, palite svjetla, regulirate aircondition, etc, etc. Divno je čudo da se, tijekom tri moja posjeta, pokvario samo jedan od elemenata Kempinskijeva hi-techa, i to baš daljinski upravljač za Bang and Olufsen.
Kreveti u Kempinskom mogu se, udobnošću i mekoćom, uspoređivati s vrhunskim svjetskim hotelima, a gostima je na raspolaganju čak i posebni menu za jastuke.
Tradicionalni, starinski, dakle ljudski dio hotelskog servisa, također sasvim solidno funkcionira.
Iako hotel nije mali (tri razine, vrlo razvedene površine), buteljka vina koju smo naručili stigla je u sobu za manje od petnaest minuta.
Gospođe i gospoda na recepciji ekscentrično su ljubazni, čak i ako baš ne razumiju hrvatski: u Kempinskom, naime, od samog otvaranja radi dio stranog osoblja, što je, s obzirom na prosječnu educiranost hrvatskog hotelijerskog kadra, sasvim logičan potez.
Savudrijski Kempinski, nažalost, i naravno, pati i od niza dječjih bolesti, tipičnih za luskzune hotele, ne samo u Hrvatskoj: neke od tih bolesti tiču se izvedbe, a neke i koncepcije.
Najiritantnija pogreška koju sam uočio jesu cijene hrane u room-serviceu (čini mi se da su jednake ili slične i u restoranu).
Kilogram ribe u Kempinskom, naime, stoji 750 kuna!
Svatko tko se razumije u ribu i u mediteransko tržište ribe naprosto ne želi takvo što platiti, nego na tu cijenu može samo prezirno frktati i razmišljati jesu li voditelji F and B-a (skraćenica za food and beverage, hrana i piće) odlučili podcijeniti svoje goste, ili se, naprosto, dobro zezaju, smatrajući da će se uvijek naći dovoljno neobaviještenih i bogatih Rusa, da plate bilo kakvu cijenu ili, pak, hrana nema osobito mjesto u financijskom planu hotela, pa i nije bitno koliko čega prodaju.
Zanimljivo je da su cijene vina, nasuprot cijenama hrane, vrlo korektne, pa tako boca Coronicine malvazije košta 205 kuna, kao i u većini zagrebačkih restorana, dok boca Taittingera stoji 645 kuna, što je jeftinije nego u većini zagebačkih restorana.
Drugi koncepcijski problem F and B-a tiče se minibarova u sobama.
Na prvi pogled, ondje je sve okej: male boce Taittingera, podnošljivo lokalno vino, Chivas, San Pellegrino... Međutim, Kempinskijev minibar ne nudi baš nikakve snackove: ni kikirikije, ni dimljene bademe, ni čokolade. Dođete tako s bazena, istuširate se, i poželite se osvježiti pivom (Becks ili Ožujsko). Međutim, ne želite pivo na prazan trbuh. A u minibaru, tko zna zašto, nema ničega. Snašli se i za mini uragana
Posve nerazumljivo, i pomalo neprijateljski prema gostima.
Treći problem Kempinskijeva odjela za hranu i pića odnosi se na doručak.
U subotu ujutro došli smo na doručak oko jedanaest i deset. Vrlo ljubazni voditelj restorana upozorio nas je da za desetak minuta, nažalost, mora početi skupljati pladnjeve s izdašnog švedskog stola, jer doručak traje samo do jedanaest. Kada sam ga upozorio da na letku u sobi piše da se doručak poslužuje od sedam do dvanaest, čovjek je zbunjeno odgovorio: "Ali, meni su rekli do jedanaest, i stalno radimo do jedanaest. Morat ću provjeriti s recepcijom.”
U svakom slučaju, doručak je gotovo izvrstan: dobar losos, puno voća, solidan izbor kruha, slasna peciva i kroasani, fina plata sa sirevima, odličan sok od naranče, korektan pjenušac, nešto toplih jela (uštipci od tikvica, pečeno povrće, omleti, jaja na oko), jedino što baš nigdje nije bilo pršuta. A istarski se pršut trudi postati jednim od istarskih gastronomskih trademarka.
No, sve ove zamjerke (kao i jedan slučaj, kada smo piće čekali 45 minuta, da bi nam, napokon, uz bezbroj isprika donijeli besplatnu rundu) relativno su male s obzirom na uistinu vrlo dobar dojam što ga Kempinski ostavlja. Uz cijene (sobe koštaju od 190 do 400 eura) koje nisu najviše ni u Istri, kao ni drugdje u Hrvatskoj.
U nedjelju ujutro Savudrijskom je valom harao omanji uragan. Osoblje je u panici uklanjalo suncobrane oko mog, sad već omiljenog bazena, dok su konobari postavili stolnjake i posuđe za doručak u hodniku što vodi do restorana, jer u restoranu nije bilo dovoljno mjesta za sve hotelske goste, koji su, zbog nevremena, morali ostati u hotelu.
Moram priznati da su konobari izvrsno podnijeli uvjete u kojima su morali posluživati dvadesetak posto više ljudi nego što ih stane u restoran. I to nervoznih ljudi, kojima su upravo propali planovi za kupanje, sunčanje, golf, jahanje ili izlete, i koji su, pomalo iritirano, zurili u sivobijelu smjesu oblaka i valova koju su povremeno razbijale munje.
Hotel koji dobro funkcionira u izvanrednim uvjetima mogao bi, uistinu, s vremenom postati izvanredan hotel. Vikend žestokih kontrasta
Nadam se da će Kempinskom to uspjeti.
Kada je vjetar prestao, i kada se nebo ponovo zaplavilo, spustili smo se iz izoliranog hotelskog luksuza u dosadnu realnost Savudrije.
Savudrija, kao i većina politički važnih, da ne kažem sudbonosnih malih mjesta, izgleda jadno, neprivlačno i zapušteno. Njena sivosmeđa obala više podsjeća na mala, asketska ribarska sela na Istočnoj obali Sjedinjenih Država nego na raskošni, mirisni i topli Jadran.
U Savudriji smo, međutim, naletjeli na jednu neodoljivu ribarsku krčmu, čija financijska konstrukcija ruši logiku cijena svih meni poznatih hrvatskih ribljih restorana.
Mjesto se zove Ribarski klub St. Andrea, priprema nekoliko bazičnih jela, drži butelju ili dvije vina, i četiri ili pet piva, sve to u atmosferi prijateljske pijanke u susjedovom dvorištu.
U St. Andrei smo, dakle, dobili salatu od sipa, veliku zdjelu dagnji na buzaru, pladanj s trinaest škampa srednje veličine, butelju Polesinine malvazije, dvije boce mineralne, i dva piva, za ukupno 448 kuna!
Kilogram škampa u većini hrvatskih restorana košta između 400 i 500 kuna, a na mnogim su mjestima i skuplji.
Na crnoj ploči ispred restorana piše, pak, da bijelu ribu prodaju za 250 kuna, što je tek dvadesetak posto niže nego na zagrebačkim tržnicama.
Kempinski i St. Andrea dva su žestoka kontrasta turističkog života u zapadnoj Istri koji su se prošloga vikenda odlično nadopunili.
