Izvor: Vesti-online.com, 01.Feb.2011, 14:41   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Ruski špijun u službi Srbije

U pravoslavlju svakako ne postoji manji prostor od Crne Gore na kome je tako ukorenjen i tako živo prisutan duh svetog Save. Kad kao krsna slava brojnih bratstava, kad preko više hramova posvećenih njemu i brojnih lokaliteta i geografskih pojmova koji nose njegovo ime od Savine do Savina kuka, od Savine vode do Savine lokve, od Savine stope do Savina puta... Ni lična imena Sava, Savo ili Savić, Sava, Savka, Savica ili Saveta, nigde se tako učestalo ne javljaju kao u Crnoj Gori. >> Pročitaj celu vest na sajtu Vesti-online.com <<

Da se i ne govori o svakojakim legendama o moćima i zaslugama ovog najvećeg srpskog svetitelja i prosvetitelja koje i danas ovde žive i živo se prenose i čuvaju.

Pojedini crnogorski novoistoričari (pridružio im se, začudo, i nesumnjivo najveći autoritet među njima, akademik Branko Pavićević) u poslednje vreme, međutim, nastoje na sve načine da se odreknu Svetog Save i dokažu da on nikada nije bio i crnogorski svetac, već da je to još jedna "srbijanska" ujdurma i podvala izvedena uz pomoć Rusije! A kao glavni "izvođač radova" označen je mitropolit crnogorski Nikanor Ivanović.

"Tako je", piše, pored opstalog, akademik Pavićević, "na čelo Cetinjske mitropolije došla ličnost (Nikanor Ivanović, prim. B. S.), koja nije bila porijeklom Crnogorac, a kome je prva briga bila da u Crnu Goru uvede kult Save Nemanjića. Kasnije se pokazalo da je crnogorski mitropolit bio umiješan u neke radnje bliske zavjereničkoj emigraciji. To je i bio razlog zbog čega mu je veliki vojvoda Mirko i zabranio da učestvuje na sahrani crnogorskog vladara i da mu novoimenovani knjaz ospori pravo na povratak iz Austrije u Crnu Goru."

Ovaj kontroverzni sveštenik je na Cetinju, odnosno na mitropolitskom tronu pod Orlovim kršem, proveo osam godina, od 1852. do 1860, tačno koliko i knjaz Danilo na vladarskom, a od toga kao hirotonisani vladika jedva godinu i po! Stoga su besmislene tvrdnje da je on ostavio nekakav duboki trag u istoriji pravoslavne crkve u Crnoj Gori, tim pre što je bio "izvanjac", mlad i bez ikakvog iskustva i harizme, što je - bar u tome nema spora - bio potpuno u senci vlastoljubivog i bezobzirnog knjaza Danila i što se, uz sve to, po svemu sudeći, najmanje mešao u svoj, duhovni posao.

Osim što je i formalno odelio svetovnu od duhovne vlasti u Crnoj Gori, knjaz Danilo je, u svojoj apsolutističkoj pomami i želji da se u svemu njegova pita i poštuje, očigledno želeo da po svaku cenu potpuno razvlasti i na najmanju moguću meru svede uticaj mitropolita, odnosno domaćina u Cetinjskom manastiru.

Zato je i tražio poslušnog i njemu slepo odanog i pokornog sveštenika, kojem će staviti vladičansku mitru na glavu. Kako drugačije objasniti to što se opredelio za jednog mladog, gotovo golobradog momka koji je 3. januara 1852. godine rukopoložen za đakona, i to u Zadru, koji se nekoliko meseci kasnije obreo na Cetinju i odmah postavljen za igumana Cetinjskog manastira, a već u oktobru iste godine, potpuno nekanonskom odlukom Senata crnogorskog, proizveden u arhimandrita! Vrhunac, ipak, predstavlja to što je taj momak uskoro, po volji mladog gospodara i njemu podređenog Senata, postavljen i za mitropolita. On će, doduše, potom još pet godina čekati da bude hirotonisan za vladiku, a samo zato, kako tvrdi akademik Pavićević i drugi njegovi istomišljenici, što je knjaz Danilo insistirao da se taj svečani čin obavi u Rusiji, a ne u Sremskim Karlovcima kod "proaustrougaski nastrojenog" patrijarha Rajačića.

Još jedan podatak dobrano potvrđuje koliko je mladi crnogorski gospodar, knjaz Danilo (da li i pod uticajem svoje, na njega vrlo uticajne supruge Darinke?) u početku verovao ovom mladom čoveku: dok je čekao hirotonisanje, Nikanor Ivanović je bio i sekretar Senata crnogorskog, a jedno vreme čak i lični sekretar samog knjaza Danila.

A koliko je knjazu Danilu zbog nečeg bilo stalo da upravo Nikanor sedne na mitropolitsku stolicu (iako je u tom trenutku u Crnoj Gori imao na raspolaganju oko 500 sveštenika, "čistih" Crnogoraca, pored ostalih, i vrlo uglednog Nikodima Raičevića, igumana manastira Ostrog), najbolje se vidi i po tome što je prekršio i svojevrsni amanet Petra Prvog Petrovića Njegoša: "Mitropolit je prirodni Crnogorac, kao što su i prvi mitropoliti, i ne može biti u Crnu Goru mitropolit stranac, nako rodni Crnogorac iz prvije crnogorskije familija..."

Da bi zaobišao ovu prepreku koju je postavio najsvetiji od svih Petrovića, knjaz Danilo je iskopao odnekud da Ivanović, koji je rođen u Drnišu, navodno, nekako vodi poreklo sa Njeguša i pridao mu nadimak Njeguš.

Sem optužbi da je tobož bio ruski i srpski špijun, crnogorski novoistoričari mu sada za poseban greh uzimaju to što je u Crnu Goru uneo duh svetog Save, da je on, kao školski nadzornik, proglasio Savindan za školsku slavu. Sve ovo bi, može biti, i imalo nekog smisla da svi prethodno ne priznaju i ne ističu da je, što se tiče crkve, sve stvari u svojim rukama držao knjaz Danilo, koji je, sem što je prigrabio pravo da postavlja i razrešava čak i crkvenog poglavara, pravoslavlje proglasio crnogorskom državnom verom i crkvu u potpunosti podržavio i podredio svojoj volji, odnosno volji Senata.

Iz ovoga je lako izvesti jedini mogući zaključak da se knjaz Danilo, ako se odrekao vladičanske mitre, nije odrekao potpune vlasti nad svim crkvenim poslovima, da se mimo njega i ako to nije bilo po njegovoj volji, nikako nije mogao "uvoziti" čak ni duh svetog Save, a pogotovu ne u škole koje je knjaz Danilo otvarao i osnivao.

Kada je Todor Kadić 31. jula 1860. godine smrtno ranio knjaza Danila na kotorskoj rivi, mitropolit Nikanor je odmah otišao u Kotor, ali ga je tamo sačekala knjaževa predsmrtna poruka "da mu ne izlazi na oči". Pošto ni sutradan, prilikom ispraćaja mrtvog knjaza iz Kotora niko nije obraćao nikakvu pažnju na njega, Ivanović je uvideo da je njegova misija na Ceinju završena, a pošto je ubrzo dobio nimalo prijateljske poruke od knjaževog brata vojvode Mirka i prestolonaslednika knjaza Nikole, on se više nikada nije vratio na Cetinje - otišao je prvo na Krim, a odatle u Goricu gde je umro 1894. godine.

Akademik Pavićević i njegovi sledbenici Radoslav Rotković, Novak Adžić, Momčilo Šaletić i drugi opet, naravno, bez ijednog dokaza, sada tvrde da je mitropolit Nikanor, u stvari, dobio "otkaz" zato što je, tobož, bio direktno povezan i učestvovao u zaveri koja je rezultirala uspelim atentatom u Kotoru. Niko i ne spominje jednu intrigu zbog koje se, kako piše istoričar Dimo Vujović i još neki, knjaz Danilo 1856. godine umalo nije razveo sa svojom mlađanom kneginjom Darinkom i zbog koje je i mitropolit Nikanor pao u nemilost gospodara.

Neko je, naime, proneo priču o navodnoj ljubavnoj vezi kneginje Darinke i mladog mitropolita. Plahoviti i ljubomorni knjaz je prisilio Nikanora da njegovoj supruzi napiše neku ljubavnu poruku. Našao se poverljiv pismonoša koji je poruku poneo. Da li je pronicljiva Tršćanka predosetila zamku ili od intrige zaista nije bilo ništa, tek negativni odgovor i kneginjina oštra reakcija su umirili nazlobrzog knjaza, ali su njegovi odnosi sa vladikom Nikanori od tada sasvim zahladili, a epilog je bila i ta njegova jetka predsmrtna poruka.

Nastavak na Vesti-online.com...