Izvor: BanjalukaLive.com, 18.Mar.2016, 22:19 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zašto neki ljudi plaču, a drugi ne?
Istražujući zašto ljudi plaču naučnici su izgubili iz fokusa i pitanje šta je sa ljudima koji ne mogu da "puste suzu". Tek nedavno i ovo pitanje je počelo da intrigira istraživače. Naučnici ne mogu da se usaglase ni oko pitanja zašto ljudi plaču. Čarls Darvin je definisao suze kao besciljne, a 150 godina kasnije plakanje predstavlja jednu od najveći misterija ljudskog organizma. Neke druge vrste plaču, ali je to refleksno, kao posljedica reakcije na bol. Ljudska bića su jedina vrsta >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << kojoj su suze posljedica neke emotivne reakcije. Kod beba, plač igra ključnu ulogu u komunikaciji sa odraslima. Šta je sa odraslima, nije baš najjasnije. Činjenica je da suze pokreću jake emocije, ali zašto? Istraživači su se više fokusirali na emotivne reakcije, a ne na fizičke procese koji su samo nusprodukt. "Naučnici nisu zainteresovani za leptire u stomaku, ali jesu za ljubav", kaže Ad Vingerhoets, profesor sa Univerziteta u Tilburgu, u Holandiji, koji je jedan od vodećih istraživača u svetu kada je fenomen plakanja u pitanju, prenosi "021". Plakanje je više od simptoma tuge, pokazao je Vingerhoets. Okidač za suze su osjećanja, bilo da se radi o empatiji, iznenađenju, bijesu ili ljutnji. I za razliku od leptirića u stomaku koje samo mi možemo da osjetimo, suze su jasan znak i drugima da smo pod uticajem neke jake emocije. Darvin nije bio jedini koji je imao jasno izraženo mišljenje o tome zašto ljudi plaču. Prema nekim procjenama, ljudi su se bavili ovim pitanjem i oko 1500. godine p.n.e. Tokom vijekova ljudi su vjerovali da suze dolaze iz srca. Najstariji testament opisuje suze kao nusprodkut kada se tečnost iz srca preliva i pretvara u suze, navodi Vingerhotes. Kasnije, u Hipokratovo doba, vjerovalo se da je um okidač za suze. U XVII veku preovlađivalo je mišljenje da su emocije, posebno ljubav, povezane sa srcem. Srce je to koje generiše vodenu paru, koja potom dolazi do glave, kondenzuje se u blizini očiju i tako suze mogu da poteku. Suze pokreću socijalno povezivanje Tek 1662. godine danski naučnik Nils Stensen otkrio je da su žlijezde odgovorne za suze. Stensenova teorija je da su suze jednostavno način da se održi vlažnost očiju. Od tada mnogo je teorija o fenomenu suza, neke su i smiješne, a druge opstaju uprkos nedostatku dokaza. Jedna od teorija koja nailazi na potvrdu je da suze pokreću socijalno povezivanje i veze među ljudima. Dok je većina životinja rođena skoro formirana, ljudi se rađaju potpuno bespomoćni. Čak i kod odraslih ljudi, koji su fizički i emocionalno zreli, povremeno se javlja period bespomoćnosti. "Plakanje je signal da postoji problem koji trenutno niste u stanju da rešite", kaže Džonatan Rotenberg, profesor psihologije na Univerzitetu u Floridi. Naučnici su došli do dokaza da se suze, kao emotivna reakcija, razlikuju od onih koje se javljaju dok sječemo luk. To može da objasni zašto suze šalju tako snažan emotivni signal drugima. Pored enzima, lipida, elektrolita koji čine sastav svih suza, suze izazvane emocijama sadrže i proteine. Jedna od teorija je i da ovaj sadržaj proteina omogućava da se suze zadrže duže na licu. Suze takođe pokazuju drugima da smo ranjivi, što je bitno za povezivanje među ljudima. "Iste neuronska područja mozga aktiviraju se kada vidimo da je neko emotivno uzbuđen i kada se nama to dešava. U određenom trenutnku suze su postale okidač da se aktivira empatija. Zapravo, biti u stanju ispoljiti emocije kroz suze i biti u stanju da se odgovori na to je veoma važan deo ljudskog bića", kaže Trimbl. Jedna od teorija je i da suze mogu da se iskoriste za manipulaciju. Tako prema jednom istraživanju ženske suze sadrže supstancu koja dovodi do seksualnog uzbuđenja muškaraca. Postavlja se pitanje šta je sa ljudima koji ne mogu da zaplaču? Ako su suze važne za međuljudske odnose, znači li to da ljudi koji nemaju suze ne mogu da imaju kvalitetnu socijalnu interakciju? To je istraživao klinički psiholog Kord Benek, profesor sa Univerziteta u Kaselu. Imao je terapije sa oko 120 ljudi, da bi ustanovio da su ljudi koji ne mogu da zaplaču povučeniji i da svoje odnose opisuju kao manje prisne. Takođe, oni su iskusili više negativih osećanja kao što su bes, ljutnja, gađenje, nego što je to slučaj sa ljudima koji mogu da zaplaču. Nema dokaza da plakanje pozitivno utiče na zdravlje. Ipak, ostaje mit da predstavlja psihičku i fizičku detoksikaciju. Zabluda je i da nakon plakanja osjećamo olakšanje. Istraživanja su pokazala da se, ako ništa drugo, ne osjećamo dobro nakon plakanja. Moderna istraživanja o plakanju su još uvijek u povoju, ali nedavna otkrića pokazuju da su mnogo značajnije nego što se vjerovalo. "Suze su veoma bitne za ljudsku prirodu. Plačemo jer osjećamo potrebu za drugim ljudima. Zato Darvin nije bio u pravu", smatra Vingerhoets. (Foto: Yayimages)
Nastavak na BanjalukaLive.com...
.jpg)
