Izvor: BanjalukaLive.com, 23.Apr.2016, 12:28   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zašto imamo potrebu da budemo u pravu

Stara izreka kaže "Želiš li da budeš u pravu ili srećan?" Ali, za neke ljude nema veće sreće nego kad čuju: "U pravu si". Možete ih hvaliti, davati komplimente, laskati, ali te tri čarobne riječi su istinska muzika za njihove uši. I ništa ne vrijedi što će u toj muzici vjerovatno uživati sami jer će se i njihovoj najbližoj okolini u nekom trenutku smučiti život sa vječitim pametnjakovićem. To je onaj čiji je način života, razmišljanja, ponašanja jedini ispravan. Onaj koji >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << posjeduje odgovore na sva pitanja. Onaj koji se nikad ne izvinjava jer ne griješi, koji će nekad raditi i na svoju štetu samo da bi dokazao da je u pravu. Ako se kao i Ivo Andrić pitate "kako se ne zamore da stalno budu u pravu, uvijek i u svemu na časnoj, jedino ispravnoj strani, kako im ne dosadi da sve oko sebe guraju na onu drugu stranu", treba da se stavite u njihovu kožu. A ona je obično tijesna. Prema riječima sagovornice "Života plus", psihologa Olge Azarić, "biti u pravu" ima za svrhu da nas prikaže u pozitivnom svjetlu, bilo kao inteligentne, obrazovane, dosljedne ili razumne osobe. "Sasvim je normalno da želimo da budemo viđeni na ovaj način, ali zahtijevanje da se po svaku cijenu prikažemo tako jeste znak nesigurnosti. Potreba da uvijek budemo u pravu često proizilazi iz straha da će nas drugi vidjeti kao slabe i da nas neće poštovati ukoliko vide da smo napravili grešku", kaže Azarićeva. Malo je vjerovatno da se to desi, ali je gotovo izvjesno da će, krenemo li "pravim" putem, nastradati naše veze sa drugima. Jer, ako smo mi u pravu, druga strana griješi. Ako smo mi pobjednici, druga strana je poražena, a to nije baš sjajna osnova za stvaranje kvalitetnih veza. "Bez obzira na to čije mišljenje je bliže istini, ukoliko pokažemo da nam je cilj da izađemo kao pobjednik rasprave, druga osoba će se osjećati kao naš suparnik. Tada prestaje da bude bitno o čemu se zapravo raspravlja i počinje odmjeravanje snaga. Ako su obe osobe burnog temperamenta sa jednakom željom da budu u pravu, sukob je vjerovatna opcija. Kako nijedna neće željeti da ostane gubitnik, nastaviće raspravu sa pojačanim emocijama i manjom staloženošću i racionalnošću, pa dolazi do ozbiljnijih svađa", upozorava psiholog. Moguć je još jedan ishod. Kako kaže ova sagovornica, nije isključeno da jedna osoba otpiše drugu i prekine raspravu, tako što će zaključiti da ona nije dovoljno vrijedna čim ne dijeli njeno mišljenje. Time ne dolazi do otvorenog sukoba, već suprotno - do zatvaranja međusobne komunikacije. Osim odnosa sa blikim osobama, pati i posao jer mali procenat ljudi želi da radi sa čovjekom koji umjesto preuzimanja odgovornosti traži izgovore i izvrće događaj da bi pokazao da je, ipak, on u pravu. I najvažnije, patimo mi sami čak i kada toga nismo svjesni. Možda na kraju rasprave izađemo kao pobjednici, ali gubimo sve ostalo - prijatelje, partnere i mogućnost da se razvijamo. Jer kada nam je cilj da pobijedimo, a ne da naučimo i napredujemo, zapravo smo poraženi. "Lični napredak se dešava kada uvidimo da naš stari način funkcionisanja nije djelotovoran za sve situacije u životu i usvajamo novi koji donosi bolje rezultate. Ukoliko smo uvjereni da ne postoji bolji način razmišljanja od našeg, samo ćemo stagnirati. Takođe, lišavamo sebe znanja o životu oko nas. Ukoliko ostanemo u mjehuru sopstvenog svijeta, manje ćemo se interesovati i razumjeti druge", opominje psiholog. U knjizi "Ja sam u pravu, ti nisi", filozof dr Edvard de Bono kaže da je potraga za pobjednicima i gubitnicima i besomučna razmjena argumenata, ma kako destruktivna i iscrpljujuća bila, zapravo nama usađena. Korijeni ove pojave su u dualističkom načinu mišljenja koji je zapadna civilizacija usvojila od starih Grka. Dualizmi poput dobro-loše, ispravno-pogrešno su zapravo rigidni i nekreativni i takav način razmišljanja nam neće pomoći da riješimo probleme i stvorimo bolju budućnost. Ali, ako budemo otvoreni za razna gledišta, svi ćemo biti pobjednici, smatra de Bon. Slaže se sa tim i sagovornica ističući da treba da budemo svjesni da to što smo nešto pogriješili nije znak da smo glupi, neobrazovani ili nesigurni. Naprotiv, ljudi koji uče na sopstvenim greškama pokazuju želju za učenjem, fleksibilnost i staloženost. "Svako od nas će nekada griješiti, a drugi put donositi dobre zaključke i to će se smenjivati kroz cijeli naš život. Iako neki put niste bili u pravu u raspravi, to ne govori mnogo o vašoj cjelokupnoj vrijednosti i rasuđivanju. Ukoliko, s druge strane, ne želite da drugi misle loše o vama jer ste pogriješili, možete da se zapitate da li je moguće živjeti tako da svi koji su vam bitni misle da ste uvijek u pravu. Veoma teško. Koliko god da insistirate na tome da znate šta je ispravno, to neće učiniti da vam drugi više vjeruju, već prije da odustanu od dalje rasprave", zaključuje psiholog. U TUĐOJ KOŽI Nije rijetko da bliskoj osobi prilazimo sa najboljom namjerom, smatrajući da ćemo je izvesti na pravi put ukoliko je ubijedimo u svoje mišljenje. Mada je riječ o plemenitom cilju, Olga Azarić upozorava da nikada ne zaboravimo na mogućnost da griješimo u procjeni situacije. Jer, nismo nepogrešivi. "Čak i da smo dali najbolje rješenje za dati problem, nije lako zauzeti tuđu perpsektivu. Većina ljudi je vjerovatno imala situacije da vjeruje da zna rješenja za tuđe probleme, ali ne i za svoje, jer ih tada zbunjuju različita osjećanja, predviđanja i uvjerenja. To često zaboravimo kad se radi o nekom drugom. Ako želimo da pomognemo nekoj osobi, za početak treba da imamo uvid u njen doživljaj stvarnosti i da shvatimo da će insistiranje na našoj verziji samo pojačati osjećaj nerazumijevanja kod sagovornika", kaže Olga Azarić. Izvor: Život plus, Foto: Ilustracija/YAYimages

Nastavak na BanjalukaLive.com...