Izvor: BanjalukaLive.com, 19.Apr.2016, 23:22   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Sve što niste znali o pici

Svako ko je posjetio Italiju mogao je da zaključi da ta zemlja nema nacionalnu kuhinju. Italijanska hrana je regionalna, a neka od njenih najčuvenijih specijaliteta, zapravo su nastala u inostranstvu (recimo, čuvene špagete bolonjeze, uopšte nisu italijanske). Ipak, jedno jelo je izuzetak. Ne samo da je prešlo granice regiona unutar Italije, nego se nastanilo gotovo u svim zeljama svijeta – pica. Italijani su ludi za picom, a kako i ne bi? Osnovna kombinacija koju čine testo, sir i paradajz >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << zavodi mnoge, a u Italiji, zemlji 60 miliona ljudi, svake nedjelje pojede se 56 miliona pica! U posljednjih 60 i više godina, većina Italijana jede picu nedjeljom uveče. To je vrijeme kad porodica izlazi na večeru u restoran i naručuje picu. Porijeklo Neki tvrde da pica uopšte nije italijansko jelo, nego da su je donijeli italijansko-američki vojnici tokom Drugog svjetskog rata. Iako je tačno da je njena popularnost porasla tek nakon rata, ova teorija ne drži vodu. Naime, prvi dokaz za to je pica margarita. Krajem 19. vijeka bilo je moderno nazivati stvari, a naročito jela po italijanskoj kraljici Margariti. Ona je 1886. posetila Napulj i tamo joj je izvjesni Rafaele Espozito poslužio “patriotsko” jelo u crveno-bijelo-zelenoj boji (od paradajza, mocarele i bosiljka). Tako je rođena pica margarita, koja to ime nosi i dan danas. Drugo, tanki hljebovi dio su mnogih italijanskih regionalnih kuhinja i često se jedu sa sirom i drugim nadjevima. Tu su ligurijska fokača, rimska pjadina, umbijska torta al testo, toskanska skjaćata... Ta ljubav prema tijestu najvidljivija je u Kalabriji gdje se jede tradicionalni pita hljeb porijeklom s Bliskog istoka. Postoje dokazi da su čak i Rimljani jeli takve hljebove. U epskoj pjesmi “Enejida” pisanoj u prvom vijeku, jedan heroj i njegovo društvo stižu u Italiju i shvataju da imaju samo bajati hljeb za večeru. Međutim, vođa im naređuje da traže hranu i ono šta pronađu jedu zajedno s hljebom. Ipak, svaki Italijan će vam reći da pica potiče iz Napulja i da je originalna gradska “brza hrana”. Jedenje pice Postoje dva uobičajena načina serviranja pice. Prvi je pizza al taglio (sječena pica). To je klasično “pica parče”, pogodno za jedenje u pokretu. Drugi je da se cijela pica servira u tanjiru i jede viljuškom i nožem. U tom slučaju, kora je nešto tanja, a u Napulju se nekad presavija napola, umotava u papirnu salvetu i jede kao sendvič. Iako je pica definitivno italijansko nacionalno jelo, Italijani ne mogu da odole, a da ne dodaju neki regionalni pečat ovom specijalitetu, pa ćete tako u zavisnosti koji dio Italije posjetite, probati najrazličitije kombinacije nadjeva. Gotovo sve pice imaju margaritu i “četiri sira” (quattro formaggi), ali neke koje su uobičajene u drugim krajevima svijeta, poput “četiri godišnja doba” (quattro stagioni), kaprićoza (Capricciosa sa šunkom, pečurkama i ponekad artičokom), nisu na meniju. Tu je i pizza bianca, “bijela pica”, koja u Rimu predstavlja samo koricu bez nadjeva. Ponegdje taj naziv označava picu bez paradajza, poput toskanske, koja umjesto klasičnog sosa ima sos od tartufa. Većina Italijana pije pivo uz picu, a kao i svuda u svijetu, u posljednje vrijeme su aktuelne male pivare. Izvor: B92/Independent, Foto: Ilustracija/YAYimages

Nastavak na BanjalukaLive.com...