Izvor: Cafe.ba, 24.Feb.2015, 18:09 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Samo da bi išla u školu: Jelena (12) živi potpuno sama u podstanarskoj sobici!
Imam televizor i nije mi dosadno. Kad ne gledam televizor, učim, čitam lektiru, kaže tiho ova djevojčica koja je dvije godine bila jedini učenik u prethodnoj školi.
Jelena Avramović (12) iz Šćepanice, iz sela na obroncima planine Jadovnik u jugozapadnoj Srbiji živi sama kako bi završila osnovnu školu.
Kao jedno od dvoje djece u cijelom regionu Jadovnika, dvije godine je bila jedini učenik u školi u Gornjim Stranjanima, udaljenoj sedam kilometara od njene >> Pročitaj celu vest na sajtu Cafe.ba << kuće.
Sreća joj se malo nasmiješila kada je krenula u treći razred, jer joj se tad pridružilo i njen mlađi brat Goran, s kojim je dvije godine dijelila razred.
“Tada je bilo lijepo, imala sam sa kim da se družim. Goran je bio prvi, a ja treći razred, onda ja četvrti, a on u drugi, a ustvari smo bili u istom razredu i imali istu učiteljicu”, prisjeća se Jelena.
Jelenin otac Blagoje, kaže kako je na Jadovniku više divljih životinja nego ljudi, koje su često njegovoj djeci bile jedini prijatelji.
“Bude nekad dana i dana da nikog na cijelom Jadovniku ne sretnete. Teško je djecu odgajati u takvoj sredini”, žali se Blagoje.
Danas njegova kćerka živi u Brodarevu, gradiću ispod Jadovnika, u kojem je nastavila osnovnu školu, a budući da je skoro pa nemoguće da u jednom danu stigne od svoje kuće do škole na nastavu i potom se vrati.
Iako je srećna što je konačno došla u razred pun djece, ona je ponovo usamljena. Od svoje 11. godine, odnosno od dana kada je krenula u peti razred osnovne škole, živi sama, kao podstanarka u jednoj sobici u Brodarevu.
Soba je skromno namještena stvarima koje joj je sa sela donio otac. Kauč, vitrinica za garderobu, sto sa stolicom, televizor i peć na drva.
"Imam televizor i nije mi dosadno. Kad ne gledam televizor, učim, čitam lektiru”, kaže tiho.
Iako joj je samo 12 godina, ova djevojčica kaže da se ne plaši sama spavati u sobi, niti se žali na samoću. Ustvari, ona se ne žali ni na šta. Ni na to što se budi u hladnoj sobi, pa sama loži vatru, što se sama hrani, sama se brine za svoju garderobu, sama savladava teško školsko gradivo…
Prisjeća se jednog vikenda kad nije mogla da ode kući jer su u školi nadoknađivali dane za praznike i počinje da plače – tiho i stidljivo. Brzo obriše suze i priča o planovima za budućnost.
“Iduće godine će mi doći brat, jer i on kreće u peti razred pa mora ovdje da ide u školu”, kaže Jelena, koja planira da poslije osnovne, upiše srednju školu u Užicu, a potom i fakultet.
.jpg)
