Izvor: BanjalukaLive.com, 01.Dec.2015, 16:35   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Majka Ruža: Kafana je za ljude

Iza Narodne skupštine RS, preko puta Fabrike duvana, popularne „duvanjare", u ulici Petra Kočića nalazi se posljednja banjalučka kafana. „Sing Sing" je odavno zatvoren, „Sneku" su iščupali dušu renoviranjem, „Brtan" je podaleko i samo lokalci znaju kako je njemu i može li. Jedino još „Krajišnik" radi kao da je jutros otvoren. Počeci Svaki „pošteni pronalazač" ove kafane volio bi da je u nju bar jednom ušao Momo Kapor ili Bogdan Tirnanić. Ta dva vjerna hroničara raznih >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << vremena i jednoga grada lako bi s njom. Kao, uostalom, i ona sa njima. Ona bi im na prvu otvorila dušu. Znali bi oni odmah ono što danas zna svako – da se kafana uistinu zove „Krajišnik", ali da je niko ne zove tako. Niko. Svi kažu: „Ajmo kod Ruže". Ruža je vlasnica kafane. Nekoliko godina starija od nje. Duša „lokala". Vazda u drugoj smjeni. Sjedi, pije kafu. Tek je pristigla. Popravi uniformu i poče: – Krajišnik je otvoren 1976. godine. Pet puta sam bila zakupoprimac, jer nisam imala para da kupim vlastitu kafanu. Počela sam da radim golim rukama, bez opreme i ičije pomoći. Imala sam samo devet čaša – tri od 0,5, tri od dec i tri od dva deca. I tri kafena suđa – tri džezvice, tri fildžana i tri poslužavnika, tri tacne – priča Ruža. Za prvi dan posla nabavila je dvije gajbe piva i jednu gajbu mješovitog soka „od svake fele" – deset jednih, deset drugih i deset trećih. Litru vinjaka, dvije litre vlahova, litru rakije. Tako je, veli, krenula. Sutra je uzela drugo. I tako... – Imala sam taj zanat. Nisam znala za drugi. To je bio najjednostavniji početak. Potičem iz siromašne porodice. Moja majka je rodila 12 djece – devet sinova i tri kćeri. Otac je veoma rano umro. Ostali smo kao vučad – da se snalazimo kako umijemo i da radimo šta možemo i umijemo. Nismo išli na škole jer nije imao ko da nas pošalje i izdržava. Majka je bila bez primanja, bespomoćna jer nas je imala osmoro. Toliko nas je ostalo iza oca. Prirodna selekcija je učinila svoje. Ono što je bilo zdravo je ostalo, što nije – otišlo je. I tako smo krenuli. Prvo dva starija brata pa i ja za njima. Ostali su bili nejaki. Nejaka sam bila i ja. Ali, nije niko pitao. Rođena je u blizini Gomionice. Titin sistem, kaže, nije davao, ni pomagao ljude među kojima je rođena. Tamo su ljudi bili jedne nacije i nisu nikome vjerovali. Nisu dozvoljavali da im se neko petlja u selo i naselje. Vlast tome kraju nije dala ništa, nije dala da se djeca školuju. – Zato se moja majka namučila sa nama. A i mi smo se namučili s njom. Jer, ono što ne zaradimo – nismo imali. Nismo imali ono što nismo proizveli. I onda i sada sam znala da napravim sve što treba za živa čovjeka. Sve. Hranu, proizvodnju, poljoprivrednu strukturu. Nismo imali kome da kažemo da nam nešto nedostaje, da nešto nemamo. Završila je ugostiteljsku školu „u poprečac". Prvo je bila na 12. kilometru prema Bronzanom Majdanu, u Bistrici. Tamo je jedan čovjek, spomeničar, imao lokal. Kada je njegov „momak" otišao u armiju, kafana je ostala bez radnika i Ruža se prijavila. Imao je krupni inventar, kupila ga je i počela da radi. Odatle je, nastavlja priču, otišla u Karanovac. Tamo je prenijela čuvenu „Bijelu stijenu" jer nije imala para da „napiše" firmu. Ali, vlasnik tog lokala je previše tražio i zarade nije bilo. Čast, poštenje i rad Potom je otišla u Trapiste, u jedan „lokalić". Počela je lijepo da radi. Vlasniku lokala se to nije svidjelo. I onda konačno prelazi u park Mladena Stojanovića. Pročitala je da se prostor izdaje na licitaciji i uradila je nešto mladalački drsko – napisala je u ponudi da će dati pedeset maraka više od najviše ponude. Otvarali su koverte sa ponudama, a Ruža se, kaže, skupila u ćošku „kao šteta". Ali, dobila je taj prostor. – Potičem od solunskoga borca. Moj deda je nas sve vaspitao prema časti, poštenju i radu. I otvorim kafanu. I počnem da pjevam. Da skačem s noge na nogu. Imala sam uveče, kada je muzika, sedam radnika. Napolju sam imala 60, a unutra 30 stolova. I sve je to bilo puno. Radila sam stalno. Dočekivala sam i barabe i ljude. Tu sam radila osam godina. Onda je počela sanacija parka. Vojska, čiji je kamp bio u blizini te kafane, pozvala me je na strelište. Znali su me i vjerovali. Fikret Alić me je pozvao, sjećam se. Otišla sam. I na tom poslu sam našla oglas za ovaj lokal, za ovu kafanu. Kupila sam je od jednog čovjeka sa Krčmarica. Napravila sam ugovor na konobarskom bloku. Mislim da ga i sada imam negdje. Mnogima koji dolaze u ovu kafanu i koji je znaju po imenu vlasnice nije jasno zašto se kafana zove tako kako se zove. – Prvo, ja sam iz Krajine. Drugo, moj suprug je Krajišnik. I treće, tada je bio popularan košarkaški klub „Mladi Krajišnik". Ali, tada su svi odlučivali da li će kafana biti otvorena. Čak i one snajke koje su čekale da im muž donese kafu u krevet – ne predaje se Ruža. Kafana je za ljude Vozi od 1968. godine. Do danas. Bez prekida. I bez ijednog problema. Posljednjih godina aktuelna je crvena „mečka". Kako i pasuje. – Ovdje nikada nije bila tuča. Sve je to do domaćina. Svaki red i nered je do domaćina. Kod mene, u mojoj kafani, niko namjerno ne može biti oštećen. Prevrnuta čaša vode se odmah sanira. A ti koji bi se tukli – ja njima odmah pokažem gdje je ratište. Svaki objekat ima svoju namjenu. Kafana je namijenjena da se ljudi viđaju, da sjede, da razgovaraju, da popiju i pojedu, da se vole. I da budu ljudi. Kafana je za to registrovana! A ko bi se tukao – zna se gdje je ring, pa izvol'te, gospodo! Bude, naravno, onih koji se poroškaju, onih koji dižu tenzije. Ali, sve ja to brzo umirim. Ruža radi samo drugu smjenu. Prijepodne ima posla. Ide u banku, računovodstvo, nabavku. Voli, veli, da je porodica „uredna", da im je skuvano, oprano i ispeglano. I tek kada sve poslove pozavršava, dođe na posao, u tri sata. A i veče je, kaže, kritičnije u ugostiteljstvu. Uvijek može da naleti pijan gost, da uđe bezobrazan. Radnik mora da zna kome će reći „dobar dan", a kome „do viđenja". A sa ovima posljednjima se Ruža najlakše dogovori. – Ne postoji stvar koju nisam vidjela u kafani. Ali, čovjek koji vodi kafanu mora biti stručan i pametan. Ovo budala ne može da radi, jer sa ljudima nije lako. Gazda kafane mora biti širok, mora imati široko polje tolerancije. Ko drži kafanu mora da bude sposoban da zapovjedi najprije samome sebi. A sebi je teško zapovjediti. Mora da bude čvrst, jak i odlučan. Mora da sudi sebi. Nikada nisam uradila ono što ja neću. Ali, to je veoma teško. Probrani gosti Kafana kao što je Ružina više gotovo i nema. Kod nje još ima nekog starog vremena. Ne samo zbog starih gostiju ili neke prošle scenografije u kojoj dominira džuboks. Postoji neki neuhvatljivi komad magije koji ovu kafanu njenim stalnim gostima pretvara u drugu kuću. Ruža se slaže da starih kafana više nema, ali da mušterija i te kako ima. – Ljudi ima dosta. Zbiraju se tamo gdje im je lijepo. Mladi svijet se probira. Neće mladi svijet da ide među krš i jaliju. U moju kafanu dolazi fina i časna omladina. Sve ljudi koji kod mene dođu i svu omladinu – sve bih ja to, ako ne pretjerujem, kući povela. I da ništa u kući ne zaključavam. Takvi ljudi ne dozvoljavaju sebi da idu tamo gdje se ne vidi ništa, gdje se ne čuje ništa. Oni polože ispit, pa dođu da proslave. Upišu godinu, pa dođu da proslave. Onda očiste godinu, pa opet dođu da proslave. Nekome bude rođendan, neko dobije dijete. Sve bih ja njih u njedra stavila. Nikada nisam pustila gladnoga da ode gladan ako nema para. Saosjećam sa svojim prijateljima – i radost i tugu. Mnogi koji su danas u predsjedničkim, predsjedavajućim ili ministarskim foteljama još u kosi nose mirise Ružine kuhinje. – Svima sam pravila sendviče. Mnogi među njima su više u mojoj kafani pojeli sendviča nego kod svoje matere. Svi su oni tada bili dječaci. Prije nekoliko godina bila je dio gradske izborne liste Socijalističke partije. Htjela je, kaže, da svojim drugovima napravi uslugu. – Najskuplje i najefikasnije su poštenje, rad i ekonomičnost. To je za život presudno. A politika, kaldrma i kaldrma. Kreće se kao ciganska čerga, luta od poljane do poljane. Ja ne znam da vodim državu. Ja znam da vodim kafanu. Ali, mislim ovako: Teško je voditi državu. Nije to lako. Mnogih stvari se treba odreći. Moj otac i mnogi časni ljudi su radili ovako: Prvo su gledali da li su im čeljad gladna, da li su žedna, da li su za zimu obuvena. I kada on u jesen pokupi onu staru stoku – krave, ovce, svinje – i proda ih, pravi domaćin prvo svojoj čeljadi kupi opanke, a sebe obuje ako štogod para pretekne. Tako sam i ja – prvo sam plela čarape braći i sestri, pa tek onda sebi. Nije laf ko proda sve i sav novac spiska na lake žene, alkohol, skupa kola i koga nije briga hoće li opanci zimus puštati vodu. E, to ne ide tako. Kad gazda sve podmiri, onda on sjedne i ruča. I takav gazda nosi čast. I sebi i pokoljenjima. Uzor u životu Iako spava samo četiri sata, nije umorna. Kaže da je navikla i da ne bi mogla drugačije. Ponekad, ako je raspoložena preko mjere i ako u kafani nema mnogo svijeta, Ruža i zapjeva. Kaže da je rođena sa glasom i da su joj sve pjesme podjednako drage. Teško joj je jedino kad neko zapjeva, a ne zna. Tada samo podvikne: Ili prekidaj ili popravljaj! – Nedostaju mi roditelji, ali sam svjesna svega. Ipak, otac mi uvijek nedostaje, snažno. Nikada nisam preboljela što sam ga rano izgubila. On mi je bio zaštita u životu. Bio je častan čovjek, koji je u pet okolnih sela bio primjer časti i poštenja. Izvor: Magazin "Istina"

Nastavak na BanjalukaLive.com...