Izvor: BanjalukaLive.com, 27.Maj.2015, 14:39   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kakav život sanjaju građani RS?

Mnoge stvari koje su svakodnevnica u srednjerazvijenim zemljama Evrope kod nas su želje za koje treba veza. U Srpskoj je sve manje onih koji pamte sigurnost koju su osjećali njihovi roditelji u socijalizmu Teško je naći nekog, ko bi na pitanje koje su mu novogodišnje želje, odgovorio drugačije od: Samo zdravlje. Sve što nam se dešavalo posljednjih decenija naučilo nas je da nam želje budu skromne i odmjerene, barem one koje prijavljujemo onima oko nas. Ipak, postoje neke stvari koje >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << bi mogle biti koordinate u kom pravcu se kreću naše želje. Većina smatra da je najveći problem društva nedostatak posla, i smatraju da je za početak najbitnije naći posao. U vrhu želja je državni posao, i samo se u nijansama razlikuju želje od grada do grada u Srpskoj, piše magazin "Istina". Ultimativni san u Trebinju je zaposliti se u HET ili Elektroprivredi. Slične su želje i u drugim gradovima koji imaju elektroenergetske objekte, poput Ugljevika, Gacka, Višegrada. U sarajevsko – romanijskoj regiji sve želje su usmjerene na posao u „zajedničkim organima" u Sarajevu. U Banjaluci je veći izbor agencija i ustanova sa republičkog nivoa. U drugim mjestima izbor je manji i sužen je na radna mjesta lokalnih organizacija. Antropolog Dejan Ćosić smatra da je zajednica u kojoj živimo obrnula teze i pogrešno stavila ekonomiju i materijalne potrebe na prvo mjesto prije ideja, pa su osnovne želje po kojima ljudi žive – one egzistencijalne. "Kod nas ljudi rade zato što moraju, uglavnom zbog plate. Većina živi na instinktivnom nivou, jer imaju takve potrebe: krov nad glavom, plaćanje računa, hrana i reprodukcija. Ljudi vode računa samo o sebi, svojoj porodici i nekim prijateljima", kaže Ćosić i podsjeća da na tom principu funkcionišu životinje. Psiholog Milan Stojanović takođe smatra da su ljudi izgubili ideale, i sve su više racionalisti. Svjesni su svega što se dešava oko njih, to ih deprimira, i često zbog toga nikome i ničemu ne vjeruju. Nisu ni sugurni kako ostvariti svoje želje. "Pokušavaju se preskočiti neki stepenici. Mladi se prvenstveno odriču škole, znanja, ne žele da rade na sebi, napreduju. Jednostavno shvataju da nisu u mogućnosti da iskoriste svoje sposobnosti, i onda padaju u letargiju", dodaje Stojanović. Ima i onih koji su odlučili da se usavršavaju, i da krenu za svojim snovima. Igor Perić je izuzetno talentovan mladić iz Srpske, koji uči robote da razmišljaju. Trenutno u Španiji pohađa master studije kao stipendista EU. Drugačije nije moglo, jer ni jedan univerzitet u BiH ne nudi to što njega zanima. "Želio sam da izučavam fenomen inteligencije, učenja, memorije, kako bih mogao da naučim vještačke sisteme da budu podjednako dobri u tome", priča Igor i ističe da bi se vrlo rado vratio u Srpsku, kada bi se ovdje stvorili uslovi da radi ono što voli. Ali ispred te je mnogo važnijih želja koje se moraju što prije ostvariti. "Volio bih radno mjesto za svoju mamu i sestru. Želim da budu srećne i zadovoljne, a svjestan sam da su finansije preduslov za to. Ako posao ne dobiju u RS, nadam se da ću im to obezbijediti ovdje", iskren je Igor. Igor je u prilici da bira gdje će nastaviti život i karijeru. Većina mladih, po svim istraživanjima, željela bi otići iz RS i BiH, i sreću potražiti negdje drugo. Taj cilj ispuni samo mali broj onih koji te želje iskažu u istraživanjima, pa je pitanje da li su želje dovoljno čvrste, ili su samo izraz neke nade da bi tamo negdje moglo biti bolje. "Pitanje je da li je negdje toliko bolje koliko mi očekujemo. Mnogi razmišljaju o nekoj lakoj zaradi, međutim suština je drugačija. Tamo nema puno lješkarenja, traži se mnogo rada, a bojim se da su naši mladi u priličnoj mjeri odviknuti od rada, od inicijative. Stoga, mislim da veliki broj sanja da ode u inostranstvo, da će tamo nešto uraditi, ali imaju strah da neće uspjeti", kaže psiholog Milan Stojanović. Nada da će sve probleme riještiti odlaskom, posljedica je što mi ne živimo u sadašnjosti, nego u prošlosti ili budućnosti okruženi svojim željama i strahovima koje u velikoj mjeri oblikuje društvo kroz obrazovanje, vjerske, nacionalne i medijske uticaje, smatra antropolog Dejan Ćosić. "Željni smo svega što kroz medije dolazi sa zapada, gdje mi mislimo da ljudi žive bolje. Istovremeno svaki dan čitamo iste naslove o nekim lošim stvarima. Čovjek zbog toga ne vidi nadu ovdje", objašnjava Ćosić. U Srpskoj odavno odrastaju generacije koje samo po pričama znaju kako su živjeli njihovi roditelji, i nemaju stvaran osjećaj šta znače njhove priče o sigurnom poslu i crvenom pasošu. Isto tako, iako se govori da se u evropskim zemljama živi bolje nego kod nas, mnogi nemaju osjećaj koliko su stvari koje su svakodnevica u srednjerazvijenim zemljama Evrope, za nas predmet želja i snova. Dana Šakotić, iako fakultetski obrazovana, nema posao u struci već dvije i po godne. Mlada je majka, i bavi se ukrašavanjem namještaja dekupaž tehnikom. Njen suprug, takođe sa diplomom, radi poslove za koje je potrebna srednja stručna sprema. "Nije luksuz ako želiš porodici priuštiti jednom godišnje odlazak na more, zimovanje ili izlet. Na zapadu je sve to normalno, a nama je luksuz. Naše se želje uglavnom svode na puku egzistenciju, a njima je to pravo već zagarantovano", kaže Dana. Ona je sigurna da svi njeni sugrađani, stanovnici Republike Srpske, imaju iste želje i sanjaju istu budućnost. "Kada bi građanima RS ponudili uslove života približne, na primjer onima u Austriji u socijalnom i ekonomskom smislu, mislim da bi to bilo ostvarenje njihovih snova", uvjerena je Dana. Nažalost, ona sebe za deset godina ne vidi u Republici Srpskoj. "Mene iskreno plaši budućnost ovdje. Mislim da će proći puno vremena dok se stvori kolektivna svijest da ono što sada imamo nije dostojno čovjeka. Ne verujem da će se nešto u tom smislu skoro promijeniti, jer ništa ne ukazuje na to", objašnjava Dana. Ona vjeruje da su sve naše želje i snovi za budućnost u našim rukama. Za razliku od svih drugih sagovornika, Dana je svjesna da je najveću i najvažniju želju u životu već ostvarila. "Jedino što sam zamišljala oduvijek to je zdrava i srećna porodica. To je ono što sam željela sa 18 i to je ono što sada imam. Ništa drugo nije ni izbliza važno", kaže Dana. Dejan Ćosić takođe ne radi kao antropolog, zanimanje za koje se školovao. Priču o tome kako nije našao posao u struci je davno zaključio, i na to ne želi da se vraća. Danas radi kao instruktor joge, i u tome je potpuno sretan. Ističe da se ne vrijedi prilagođavati društvu i društvenim navikama koje nisu dobre i koje ne vode nikuda. Pokušava da trasira svoj put, i njegova djela ne odstupaju od onoga što govori drugima. Ističe da je najveća od svih zabluda kojima smo izloženi, ipak ona da pojedinac ne može ništa da promijeni. "Ljudi nisu zadovoljni jer ne žive dobro, a stalno podržavaju loše stanje stvari. Očekuju da će na izborima glasati za nekog ko će da riješi sve njihove probleme i godinama unazad ponavljaju iste greške. Bore se protiv korupcije, a podržavaju je na svakom koraku – kada ne uzmu fiskalni račun ili kupe nešto kod švercera. Moramo znati da niko neće ništa uraditi za nas, i da se za sve moramo izboriti sami", dodaje Ćosić. (BLLIVE, Foto: Ilustracija/umut33/pixabay)

Nastavak na BanjalukaLive.com...