Izvor: BanjalukaLive.com, 24.Jun.2016, 14:44   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Hljeb - hrana i simbol

Hljeb je na specifičan način pratilac čovjeka od rođenja pa do smrti; i poslije smrti. Imao je značajnu ulogu u evoluciji i životu čovjeka i nema civilizacije koja nije poznavala hljeb u raznim oblicima- od tvrde neukusne pogače pa do vojničkog sljedovanja. Kada je čovjek počeo da jede hleb u ranom praistorijskom periodu, bila je to tvrda neukusna pogača, ali je bila hrana. Vremenom, osim što je bio ključan za preživljavanje, hljeb je postao simbol i dio religije, naših običaja i >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << tradicije. Ritualni, tradicionalni hljeb prati čovjeka od rođenja pa do smrti i poslije smrti. „Hljeb je imao značajnu ulogu u evoluciji i životu čovjeka. Prvi važan događaj bio je kada je čovjek počeo da gaji pšenicu. Tada je od sakupljača postao zemljoradnik, počeo je da se bavi poljoprivredom. Samim tim naselio je određena područja: sela, tvrđave, gradove, počeo je da stvara kulturu", započinje priču o hljebu kulturolog Dimitrije Vujadinović. "Tako je", objašnjava ovaj sagovornik, "iz perioda divljaštva čovjek prešao u period kulture, stvaralaštva, umjetnosti, mitologije, svakako i religije. Drugi značajan događaj predstavlja stvaranje monoreligije, to jest hrišćanstva. Hristos je rođen u Beter Lehemu (Beth-Leham), to znači u ʼkući hljebaʼ. Nije slučajno što je rekao -  "Hljeb je moje tijelo". To ima duboku ulogu u mitološkom i religijskom smislu. I poslije, tada jedna velika civilizacija ‒ mediteranska civilizacija koja se poslije širi, tj. hrišćanstvo, zauzima centralno mjesto u svijetu", objašnjava Vujadinović, prenosi RTS. Naša kultura je vrlo bogata običajnim hljebom. Hljeb ima centralno mjesto na slavama, a poznato je koliko slava znači za srpske porodice. Takođe, postoji veliki broj pogača koje su vezane za poljoprivredne radove ‒ pomorska pogača, pogača za putnika, podušne pogače... „Možemo da kažemo da su i druge civilizacije (ne samo hrišćanske) poznavale hljeb. Kineski car je 2800. godine pre Hrista dao i te kakva "uputstva" za hljeb, odnosno pšenicu i ostale žitarice. Međutim, ta civilizacija je ipak odlučila da će im biti lakše da gaje pirinač. Nemojmo zaboraviti ni pretkolumbovsku Ameriku i druge velike narode" ‒ objašnjava ovaj sagovornik, napominjući da islamska kultura i tradicija nisu toliko vezane za mitologiju hljeba. „Živeći pored hrišćana oni su takođe prihvatili hljeb u svojim običajima. Flet bret ‒ to je u stvari ravni hljeb koji je takođe prisutan u indijskoj kulturi i civilizaciji. Oni nemaju tako izražene običaje kao u hrišćanskoj ili pretkolumbovskoj kulturi. Hljeb je prisutan svugdje, čak i u nordijskim državama hljeb ima značajno mjesto. Nema civilizacije koja nije poznavala hljeb; da ne govorimo o toj staroj civilizaciji kao što je grčka ili egipatska. Pekari su bili jedni od najbogatijih ljudi u egipatskoj civilizaciji" ‒ ističe Vujadinović. Kako ovaj sagovornik kaže ‒ Rim se održao na hljebu, a njihovi recepti bili su bliski današnjim. Bog Pan je bio zaštitnik hleba i on ga je donio čovječanstvu. Svaki rimski legionar imao je vojnički hljeb. Jedinica koja se kretala nosila je pšenicu, žrvanj i kad bi se stacionirali napravili bi brašno i kružne peći. Cijela rimska civilizacija podignuta je na hljebu; kada su rimske provincije počele da se odvajaju i prestaju da šalju pšenicu centru Rima, nastali su prvi bonovi za hljeb. "U vrijeme Oktavijana Avgusta Rim je imao 600 000 stanovnika, od toga je njih 200 000 imalo pravo na besplatan hljeb. Avgust je u jednom trenutku došao na ideju da ukine besplatni hljeb. Međutim, narod se pobunio i on je ubrzo vratio bonove" ‒ objašnjava Vujadinović i dodaje da u srednjem vijeku hljeb nije bio toliko zastupljen, više se pravio po manastirima i selima. Ipak, krajem srednjeg vijeka kultura hljeba je ponovo počela da se razvija... Otkad je čovjek napravio profesionalnu vojsku ‒ otad postoji vojnički hljeb. Pojavio se još u starom Egiptu. Faraon je bio u obavezi da hrani svoju vojsku. Imao je svoje profesionalne pekare, koje su proizvodile hljeb i taj hljeb je odlazio sveštenicima koji su ga zatim davali vojsci ili isplaćivali birokratama. Napoleon je imao svoje pekare koje je vodio u sve pohode. Vujadinović dodaje: „Naravno, dok ga je bilo. To je ona čuvena priča pohoda na Rusiju. Bilo je zime, ali nije bilo hljeba. Nadao se da će uspjeti da prikupi pšenicu, ali su ruske vojskovođe zapalile pšenicu. Bez pšenice i hljeba, smrznuta i gladna vojska povlači se iz tadašnje Rusije". Turska vojska je imala svoj profesionalni hljeb koji se zvao „taj". Taj na arapskom znači sljedovanje. Turci su prihvatili taj izraz, koji preko Turske dolazi u našu vojsku. Srpska vojska je jedna od prvih koja je uvela hljeb kao redovno sljedovanje vojnicima. „Pošto mi Srbi mnogo volimo hljeb, norma je bila jedna od najvećih u Evropi. Oko jedan kilogram dnevno trebalo je da dobije vojnik. Nije uvijek toliko dobijao, zavisilo je od okolnosti, ali to je bio normativ. Tako je bilo i kroz srpsko-turske ratove i kroz balkanske ratove, a i u Drugom svjetskom ratu. Postoji priča kako je nestajao hljeb u našem i drugim narodima i često ćete čuti priče vojnika da su se više bojali gladi nego kuršuma. Onog trenutka kada je nestajao hljeb tada je zavladala glad i tu se pohodi završavaju", zaključuje kulturolog Dimitrije Vujadinović. Foto: Ilustracija/YAYimages

Nastavak na BanjalukaLive.com...