Izvor: Cafe.ba, 23.Okt.2015, 12:43 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Đakovčani: Rušiteljima dajete naše svetinje?!
PRIŠTINA- Udruženje raseljenih Srba iz Đakovice zaprepašćeno je činjenicom da su neke zemlje članice UN spremne da povjere na čuvanje pravoslavne manastire i crkve onima koji su u pogromu 2004. godine te svetinje palili i rušili.
"Te naše svetinje, koje im se danas tako olako daju, pod zaštitom su Uneska kao ugroženo kulturno nasleđe", podsjećaju iz Udruženja.
Oni ističu da su manastiri i crkve ugroženi od onih koji su 1999. i 2004. godine na njih bacali >> Pročitaj celu vest na sajtu Cafe.ba << kamenice, baklje i u hramove unosili automobilske gume i palili ih kako bi bili sigurni da se plamen neće lako ugasiti i da će svetinje do temelja izgorjeti.
"Takvima dajete da čuvaju svetinje koje su takav pogrom preživele, a sveštenstvo u njima i dan-danas ima razloga da strahuje za bezbednost", upozoravaju Đakovčani.
Udruženje "ne može da poveruje da međunarodna zajednica može da da blagoslov i prepusti da se o srpskom kulturnom nasleđu brinu oni koji i dan-danas kamenicama napadaju pravoslavne svetinje, obijaju ih i pljačkaju".
Da li je moguće, pitaju iz Udruženja, da će UN dati na čuvanje srpske svetinje onima koji pravoslavnima ne dozvoljavaju da posjete hramove i u njima obilježe vjerske praznike?
Iz Udruženja raseljenih Srba pitaju kako je moguće da svetinje budu povjerene na čuvanje onima koji autobuse Đakovčana gađaju kamenicama svaki put kada iz Visokih Dečana krenu u crkvu u Đakovici.
Udruženje raseljenih upozorava da se srpske svetinje prepuštaju onima koji su u Đakovici 1999. godine sa zemljom sravnili Crkvu Svete Trojice i na njenom mjestu izgradili park!?
"Mi, Đakovčani, vekovno smo vezani za manastir Visoki Dečani i dajemo punu podršku igumanu manastira ocu Savi Janjiću i bratiji koja nas je i u najgore vreme dočekala raširenih ruku, brinula o nama svaki put kada smo napadnuti na putu u naš grad ili ulazu u naš manastir Uspenja presvete Bogorodice u centru Đakovice.
Mi smo se u Dečanima krstili, venčavali, molili Stefanu Dečanskom, a posle rata, to je često bilo jedino mesto na kojem bismo našli mir i sigurnost jer nam je ulazak u naš manastir bio gotovo uvek zabranjen", navode iz Udruženja raseljenih.
