Izvor: BanjalukaLive.com, 07.Jun.2015, 13:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Cijela adresa u 82 koraka

Mnogi kroz nju prolaze, a samo se rijetki zadržavaju. Tačnije, njih svega 26 pristižući kući ne načini više od 82 koraka, koliko je potrebno da prepješače cijelu ulicu u kojoj žive. To i ne čudi ako znamo da je sokak nazvan po Milanu Budimiru najkraći banjalučki potez između dvije zvanične tačke na mapi grada, omeđen drugim, mnogo dužim ulicama, ušuškan u njihovom zagrljaju. Uličicu je lako preći, ali teško naći, jer joj cijeli naziv ne može ni stati na kartu grada, koja >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << bi nekom došljaku poslužila kao putokaz. Ipak, neodoljivo je simpatična u toj svojoj manjini, gdje vam pogled olako puca s jednog na drugi kraj. Mešinovića sokak Nekadašnji Mešinovića sokak nalazi se u starom dijelu Banjaluke, odakle se grad svojevremeno širio na druge strane. Ulica ide do broja deset, a u prvoj kući u nizu živi starosjedilac Mirsad Mešinović Meša. Potomak je loze po kojoj je nekad ulica i nazvana, tačnije Mehmeda Mešinovića, čiji su otac i Mirsadov djed rođena braća. Mehmed je stradao na stratištu u Jasenovcu, pa je ova ulica, u čijoj je blizini svojevremeno živio, kasnije i nazvana po njemu, pa Mirsad i danas s ponosom na kući drži tablu sa starom adresom. "Tačnije, nekada je ova ulica išla odozgo od džamije, koja je sada tu na lijevu stranu, u Ulici Duška Koščice, pa ovuda i skroz niže Solunskom ulicom. Sjećam se da mi je majka, još kad sam bio dijete, pričala da je ta ulica nekad bila poznata kao Ćorlakov sokak. E sad, kad je tačno spala na ta 82 metra, to pouzdano ne znam", govori Mešinović, koji nije želio da ga fotografišemo, ali je u hladu vinove loze ispred svoje kuće, u mirisu ljekovitog bilja, rado evocirao uspomene na djetinjstvo i uopšte život u ovom sokaku. Prisjetio se da su mu stariji pričali da je cijelo to područje nekada pripadalo trgovačkoj porodici Hasanbašić, a da je majka njegovog oca naslijedila kuću na mjestu gdje je sad njegova, tako da je ovdje proveo cijeli život. Mešinovići su, priča, svojevremeno živjeli na više lokacija u blizini, što je, kako kaže, opjevano i u jednoj sevdalinki, koja, između ostalog, govori "Kud ja pođoh, aman, ja... za Mešine pod Pećine (obližnji dio grada)". "Odrastao sam ovdje s roditeljima i trojicom braće. Otac mi je do penzije bio direktor 'Metala', veliki zaljubljenik u lov i ribolov, bio je i u Upravi FK Borac, solista u 'Pelagiću', gdje sam i ja godinama kasnije pjevao. Oduvijek smo ovdje lijepo živjeli, s komšijama nikad nije bilo problema, pomagali smo se, bili podrška jedni drugima, makar moralna, a tako je i danas, iako su u međuvremenu doselili neki drugi, mlađi ljudi. Pozdravimo se, porazgovaramo, tu smo ako treba pomoći", govori Mešinović. Da je odvajkada tako potvrđuje i Aleksandar Panić, koji sa suprugom i djetetom živi u posljednjoj kući u ulici. Rođen je i odrastao, pojašnjava, preko puta, u nekadašnjim radničkim barakama, a kasnije se njegova porodica ovdje skućila. "Kad sam bio mali, čuvala me jedna žena Šukra. Živjela je tu iza, takođe u kući Mešinovića. Ma volio sam je kao svog roditelja! Njena kćerka, s kojom sam kasnije odrastao, već godinama živi u Majamiju, ali se i dan-danas redovno čujemo", kaže on. Ističe da nije znao da živi u najkraćoj banjalučkoj ulici, baš kao što ne zna ko je čovjek po kome danas nosi naziv. "Kako je naša kuća posljednja u nizu, mi nekako više naginjemo ovamo u Ulicu Duška Koščice", govori kroz smijeh Panić i dodaje da se rado prisjeća djetinjstva i odrastanja na ovoj adresi, kada je bilo mnogo više djece i igre. (Nezavisne)

Nastavak na BanjalukaLive.com...