Izvor: BanjalukaLive.com, 15.Avg.2017, 13:46   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Anegdote o balkanskim piscima i pjesnicima

Anegdota (od starogrčkog – anékdoton – „nije objavljeno“) opisuje život neke osobe i uglavnom se odnosi na usmenu priču koja za sadržaj ima zanimljiv ili smiješan događaj. U želji da sačuva od vremena i zaborava sjećanje na detalje iz ličnog života proslavljenih pisaca i pjesnika, Danilo Jokanović je objavio knjigu Anegdote o srpskim piscima, (izdavačka kuća Gramatik iz Beograda) a na raznim forumima i sajtovima se mogu naći mnogobrojne „dogodovštine“ koje za „scenografiju“ >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << imaju uglavnom kafanu. Izdvojili smo neke od njih:Bio Ljuba Nenadović u Beogradu. Sretne ga poštovalac i pita: „Koliko ćeš još sjediti u Beogradu?” Nenadović izvadi novčanik, prebroja novac i reče: „Samo još za sedam dinara” .Jovan Dučić je, kao diplomata, često dolazio u Beograd i odsedao u hotelu. Jednom ga prijatelj upita: „Duka, što stalno odsjedaš po hotelima, kad možeš u Beogradu sebi da kupiš kuću”? A pjesnik odgovori: „Šta će mi kuća, u Beogradu ću dobiti ulicu”.Tin Ujević, za opkladu, vezanih očiju, proba razna vina i pogađa: „Crno, preklanjska berba. Donijeli ste ga od Ginića. Sićevačko, lanjsko, troše ga kod Trandafilovića i Tri seljaka. Smederevsko, ovogodišnje, nije najbolje. Vinograd okrenut jugozapadu…” A onda mu u čaši donesu vodu. Pjesnik proba i kaže: „Ovo nikada nisam pio”.Gustav Krklec sazna da je Desanka Maksimović opet slomila nogu i da se nalazi u Igalu na liječenju. Predloži književnoj bratiji da Desanki pošalju telegram: „Draga Desanka, moraš, konačno, shvatiti, da nisi stonoga.”Mihailo Lalić pored jedne beogradske biblioteke. Upravnik ga prepozna i pozove ga da svrati, a pisac odgovori: „Hvala, ne mogu. Bolje da ne vidim koliko knjiga nisam pročitao”.Putovao Branko Ćopić nekud avionom. Vreme loše, letjelica se trese. Da bi odagnao strah, pjesnik spjeva pjesmicu: „Bože, iže jesi na nebesi/ ako mi se što god desi/ ti udesi da ja padnem/ u naručje stjuardesi”.Ratko Adamović daje rukopis svog novog romana „Stari hrast” Miodragu Bulatoviću da pročita i kaže mu svoje mišljenje, a Bule se brani riječima: „Izvini, Ratko, ali ne mogu. Znaš, i ja sada nešto pišem, pa se bojim da ne utičeš na mene”.Početkom devedesetih, prošlog vijeka, kada je u Beogradu bilo aktuelno mijenjanje imena ulica, ulazi pjesnik Pera Pajić u Srpsku književnu zadrugu i kaže: „Ostadosmo mi bez ulice u Beogradu”. Milorad Đurić ga tješi riječima: „Šta tebe briga, tebe čeka ulica u Valjevu”, a Dragan Lakićević doda: „Pa poslije možeš da daš oglas u novinama: mijenjam veliku ulicu u Valjevu – za manju u Beogradu”.Sreli se kritičar Milorad R. Blečić i pjesnik Miroslav Maksimović, pa kritičar veli pjesniku: „Lako je tebi bilo da uspiješ u književnosti: ime si pozajmio od Krleže, a prezime od Desanke”.Pisac Stevan Sremac bio je u jednom društvu u kome se poveo i razgovor o porezima. Neko je vrijeme slušao, a zatim se i on javio za riječ:„Mislim da bi od svih poreza najunosniji bio onaj na žensku lepotu.“„Kako to?“, svi su želeli da čuju odgovor.„Zato što bi ga svaka žena s oduševljenjem plaćala“, spremno im odgovori Sremac.Jednom kad su se poznati književni kritičar Bogdan Popović i slavni komediograf Branislav Nušić našli u istom društvu, domaćica Popoviću ponudi kafu.– Hvala, gospođo – odgovori joj on – kad pijem kafu, ne mogu da spavam.– Čudna stvar! Kod mene je sasvim obrnuto. Kad spavam, ja ne mogu da pijem kafu – u svom stilu prokomentarisao je Nušić.Svakoga je jutra Laza Kostić praktikovao u njegovo doba popularnu „švedsku gimnastiku“ sa gvozednim đuladima i trči po periferiji Novog Sada, a onda obilan fruštuk u iznajmljenom samačkom stanu. Jednom je taman, pored ostalog, iznio na sto i dobro sušenu šarenu slaninu, kad mu navrati kum.– Ajde, kume, prihati se i ti malo!– Ne mogu, već sam kod kuće jeo, samo ću malo čalabrcnuti.Međutim, uze kum jedno parče, pa drugo, treće i još odsječe dobru komadešku, pa Lazi ne ostade puno, koji ne izdrži da mu ne prebaci:– Slušaj, kume. Od sad ćeš ti kod svoje žene čalabrcnuti, a k meni dođi da jedeš.Organizovano je književno veče u čast i Ive Andrića, kome je prisustvovao i sam pisac. Poslije uobičajene diskusije jedan od prisutnih je zamolio Andrica da pročita odlomak iz neke svoje knjige, na sta je pisac odgovorio:– Ja sam vam sve ovo napisao, pa jos i da vam čitam!Tin Ujević nije volio da učestvuje u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici. Ali brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom prilikom,brijač ga upita: “Kako hoćete da Vas obrijem?“-„Bez riječi“-odgovori mu mirno Ujević.Na primjedbu novinara da djelo Danila Kiša nije veliko, pisac je kazao:„Nisam pisao sabrana, već odabrana djela”.– U nekom društvu u kome je bio i Radoje Domanović, govorilo se o tome kako je divna stvar kad neko zna strane jezike. neko iz društva reče:– Koliko jezika znaš – toliko vrijediš. Radoje ironično dodade:– Ono, jest, tako je. samo ne valja kad je neko budala, pa je budala na nekoliko jezika!Anegdote izdvojila: Mirjana Milićević/"Pasaž"

Nastavak na BanjalukaLive.com...