Izvor: Blic, 17.Jul.2002, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vratila bih se sutra, ali nemam s kim
Vratila bih se sutra, ali nemam s kim
Ispred jedne od baraka u izbegličkom naselju nadomak Pirota po upeklom julskom suncu okupila se manja grupa žitelja ovog kolektivnog centra. Sa njima je i upravnik naselja. Mnogi od stanovnika naselja su ovde već deceniju, drugi troše svoju sedmu godinu izbegličkog života. Oko baraka zelene se bašte, tek da ih podsete na bašte u rodnom kraju. Tražimo hlad, pitamo kako žive, a odgovor već unapred znamo. 'Kako? Nikako. Loše. Čekamo, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << ni sami ne znamo što', čuju se komentari. Svi zajedno očekuju dolazak delegacije predstavnika opština Dvor, Vojnić, Gvozd (nekada Vrginmost) u Hrvatskoj. U organizaciji nevladine organizacije Međunarodna mreža pomoći iz Beograda, a u saradnji sa Srpskim demokratskim forumom iz Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva spoljnih poslova Danske, obilaze kolektivne centre na jugoistoku i jugu Srbije. Žele da ohrabre izbeglice iz Hrvatske da se vrate na rodna ognjišta, na svoja imanja, tamo odakle je većinu njih, sada rasutih širom Srbije, pre sedam godina 'oduvala' hrvatska ratna operacija 'Oluja'. Upravnik Dejan Mančić ih zove da saslušaju goste. Svako od stanovnika naselja ima bezbroj pitanja. Kako doći do hrvatske putovnice (pasoša), domovnice (državljanstva), izvoda iz knjige rođenih, regulisati radni staž ili ostvariti pravo na penziju, kako vratiti imovinu ili kuću u kojoj odavno stanuju drugi ljudi... 'Svi mi koji smo vam danas došli u posjetu smo bili također izbjeglice, ali smo se vratili nazad. I vama je tamo mjesto', priča na početku razgovora predstavnik opštine Dvor na Uni Petar Milićević, tek da ih ohrabri da razmišljaju u tom pravcu. Nastaje žagor u prostoriji. Mnogi ćute, drugi se u sebi 'preslišavaju', odvažniji prilaze stolu za kojim sede gosti iz Hrvatske. Bosiljka Rutaj iz sela Raduč u Lici je konkretna:
- Lijepo je što nas informišete o povratku. Ja bih se vratila sutra, ali nemam s kim. Sin mi je poginuo i sahranjen je u rodnom kraju, muž ovdje. S kim da se vratim? Ne mogu sama. Kad bi to bilo grupno, sutra bih krenula nazad. Ovako, gdje ću? - kaže i pita ima li šanse da se imovina proda. Dobija odgovor da u Hrvatskoj postoji Agencija za prodaju nekretnina. 'Svako od nas može prodati imovinu. Te kuće otkupljuje agencija. Morate otići i sami to rješiti. To vam niko drugi ne može rješiti', kaže Miloš Kresojević, član stambene komisije opštine Vojnić.
Kresojević apeluje na izbegle Srbe da se vrate u ovu opštinu koja je 1991. godine brojala 8.800 stanovnika, a po poslednjem popisu ih je 4.000.
- Dakle, polovina Srba se vratila. Svi oni koji su se vratili se već snalaze i započinju novi život. Neću da se hvalim, ali život povratnika je dobar, dođite i uverite se sami. Pozivam vas da se vratite na svoja ognjišta i na svoja imanja. Vratite se da živimo zajedno. Vama je tamo mjesto. Vratite se i iskoristite šansu da obnovite svoje kuće, jer će i te donacije biti kratkog vijeka. Tvrdim vam da niko od onih koji se vratio nije gladan - kaže on. Čedo Jović iz srpskog naselja Lički Osik u Lici kaže da ne misli da se vraća u Hrvatsku:
- Ostvario sam penziju. Imanje sam prepisao na sebe, a kuću ne mogu. Traže mi preko hiljadu maraka. Tek onda mogu da podnesem zahtjev za popravljanje. Sve to ide sporo. Ne znam kako drugi, ali ja u te priče o povratku ne vjerujem. Čuli ste šta kažu da imaju nekakva prihvatilišta za nas u Baniji. Pa takvo prihvatilište imam i ovdje. Ja ostajem u Srbiji. Ćer mi se ovdje udala i tu ostajemo. Zoran Panić Povratak je moguć za sve
Stanko Janić iz Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu pokušao je Banijcima, Ličanima i Kordunašima da objasni da je povratak moguć i da ova nevladina organizacija realizuje projekat o održivom povratku u Gvozd, Vojnić, Hrvatsku Kostajnicu i Dvor, koje su potpisale memorandum sa američkom organizacijom USAID. Kaže da se u Hrvatskoj obnavljaju kuće povratnicima, ali da i dalje u 8.000 kuća žive 'novi stanari'.
- Povratak je zaista moguć i meni je žao što poslije razgovora sa ljudima koji žive u izbegličkim centrima odlazim razočaran. Ilustrovaću to jednim primjerom: u jednom vozu koji ide za Vrgin Most urađen je program sa pjesmama jednih i drugih i organuzuju se zajedničke proslave. U Vojniću, na primjer, od 4.000 stanovnika 2.900 je povratnika, koji imaju svoju stranku, upravljaju tim gradom i u njemu rade. Nikome na čelu ne piše šta je po nacionalnosti. Onaj ko hoće da se vrati i želi da ostane, može to učiniti. Sa dvije krave može živjeti i imati tisuću maraka mjesečno. To je realnost. Ko ne vjeruje, neka dođe i sam se uvjeri - priča Janić.
