Izvor: Blic, 01.Nov.2002, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Srbi, Hrvati i Bošnjaci mire po Timoru
Srbi, Hrvati i Bošnjaci mire po Timoru
Kada je Novica Branković, mladi policajac iz Gradiške, zajedno s još trojicom kolega iz Republike Srpske, Dobojlijom Goranom Đurkovićem, Banjalučaninom Zoranom Ćetkovićem i Sarajlijom Draženkom Đerićem stigao u Istočni Timor, u mirovnu misiju UN, nakon prvog predavanja o zemlji do koje su putovali pet dana, prišao mu je jedan funkcioner svetske organizacije i upitao: 'Da li ste vi iz Gradiške?'
- Nisam mogao da se >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << načudim - priča Novica koji je nakon sedam meseci došao kući na desetak dana odmora. Prelistavajući albume i fotografije, priča:
- Nakon pitanja saznao sam da je čovjek koji me prepoznao s Tajlanda. Bio je u misiji UN u BiH, bio je pripadnik policije koja je imala kancelariju u stanici gdje radim pa smo se, valjda, često sretali i sarađivali. Eto, shvatio sam da je svijet ipak mali - kaže Novica.
Iz zemlje Bosne gde su doskora zaraćene strane mirili inostrani vojnici i policajci, sada njih četvorica zajedno s još šestoricom kolega iz Federacije BiH pokušavaju da pomognu siromašnoj zemlji za koju većina ovde nikada nije ni čula.
- Nas desetorica, Srbi, Bošnjaci i Hrvati odlično smo sarađivali. Osim posla i zadataka najčešće smo razgovarali o plati, zaradama. Tek tada smo shvatili koliko vrijedi onih 300 maraka ovdje u odnosu na mnogo više koliko se može zaraditi u svijetu - priča naš sagovornik.
Istočni Timor je 500 godina bio pod vlašću Portugala, a 25 pod dominacijom Indonezije. Danas na putu ka nezavisnosti prolazi kroz siromaštvo i bedu. Zajedno s kolegama iz Kanade, Brazila, Čilea, Kenije, Švedske, Norveške i drugih zemalja, ovaj Gradiščanin iznosi sliku Timora:
- To je zemlja siromašnih ljudi koji žive od riže i kafe. Nemaju industrije sem jedne veće krojačnice. Poslovi od kojih žive su naporni. Hljeb košta od dvije do četiri marke a krompir do tri i po marke, preračunato u naš novac mada su cijene u američkim dolarima. Kada osjete da je kupac stranac, onda naglo mijenjaju cijene naviše. Prodavnice su odlično snabdjevene ali Timorci nemaju novca da mnogo kupuju - prenosi Branković sliku zemlje u kojoj će boraviti još nekoliko meseci.
Mirovnjaci najveću borbu vode protiv kriminalaca kojih su puni zatvori, i komaraca, velikih prenosnika malarije. Zbog toga su retko bez pancirnih košulja.
- Kriminal je svakodnevica a opasnost za nas velika. U Dili distriktu je najteže, a jednom smo se borili protiv 240 zatvorenika koji su oborili zid i pobjegli. Komarci su napast protiv koje se takođe borimo. U kući gdje stanujemo, razapeli smo šator jer je samo jedan ubod komarca ponekad koban. Osim komaraca, unutra ulaze škorpije, pacovi, mravi, pa čak i zmije...
S Timorcima se nije šaliti. Naročito su ljubomorni kada se neki stranac zagleda u njihove djevojke ili žene. Tada su spremni na sve, a najviše se bore mačem i kamenom, tu su precizni i oštri. Ali, ono što ne umiju drugi, to mogu naši. Tako se Goran Šušnja, Hrvat iz Busovače, zaljubio u neku Timorčanku iz distrikta Okuzi, pa se njome i oženio - kaže Novica koji, objašnjava, nije podlegao izazovu ženskog srca poput njegovog kolege.
Koliko stanovnici Istočnog Timora znaju o BiH, pokušavao je doznati tokom misije. Mnogi misle da ovde još traje rat.
- Kada sam taksisti rekao da sam iz Bosne, on je rekao: 'Da, znam, Slobodan Milošević...' i ništa više. Policajac Karlos Ventura je pričao o Kninu i Milanu Martiću jer je tamo bio u misiji UN, a kada sam ušao u neku trgovinu, okružila su me trojica vojnika. Gdje si zemljače, rekoše i poljubiše me po tri puta, onako po naški. To su bili Predrag Vlaisavljević iz Niša, Zvonimir Stanković iz Beograda i Predrag Šćepanović iz Podgorice, jugoslovenski piloti i vojni posmatrači u Timoru. Prepoznali me po dvoglavom orlu na jednom ramenu, kojeg nosim u toj misiji. Sam sam i zastavu sašio od platna pa okačio na kuću, neka se zna - priča Novica. M Pilipović
