Izvor: Blic, 26.Okt.2001, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Navikli smo na samoću
Navikli smo na samoću
Na oko dvadeset kilometara od Teslića u šumskoj oazi daleko od očiju savremenog sveta živi porodica Radonić u čijem domu do sada nikada nije zasijala sijalica.
- Ovo ti je nekada bila zemlja od Josipovića, familije moje majke. E, njen je đed bio solunski dobrovoljac i od kralja Aleksandra je za ratne zasluge u Prvom svjetskom ratu dobio ovaj komad zemlje - priča Dragoljub Radonjić, poslednji domaćin i glava kuće u kojoj gori ognjište, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << u selu koje je davno zaboravljeno i prepušteno već decenijama samo sebi. Na oko dvadesetak kilometara od centra opštine Teslić, u šumskom sklopu smještena je idilična dolina, kao iz kaubojskih filmova, pravi rančerski ambijent. To mjesto zovu Javorova. Po gruntovnici pripada mjestu Pribinić, i u njemu je nekada živjelo tri porodice, no, kako stari samriješe, mlađi se odseliše u grad, pa Radonjići preostaše sami.
- Moji roditelji su se ovdje doselili iz Buletića kada sam bio mali, a rođen sam ‘31. godine - priča Radomir dok lagano vuče dim iz cigarete, prebirajući je po izrađenim rukama. - Tu sam se i oženio sa ženom mi Nadom. Djece nismo nikada imali, pa se nisam ni kanio sjeliti odavde. Držimo nešto ovaca, jaganjce prodajemo ako moramo, da bi se preživjelo, jer penziju iz Hrvatske, gdje sam godinama radio još nisam počeo redovno primati. Bavimo se i zemljoradnjom, sadimo kuruze i povrće. Jedemo samo ono što svojim rukama uzgojimo i hvala Bogu zdravi smo. Evo ovako ujesen počnemo se spremati za zimu, koja se ovdje nikada ne šali. Kako struje nikada nismo imali - nešto mesa sušimo, a nešto nosimo dolje u selo, pa kod Dušanića ostavljamo u zamrzivač. Ujesen se snabdijemo namirnicama, jer nikad se ne zna kakva će zima biti i ‘oće li snijeg zagruvati, a do prve prodavnice u Pribiniću je nepuna tri i po kilometra - zastaje Radonjić u priči, pa otpije malo rakije, koju peče do jabuka za koje kaže da ih je sam sadio i kalemio.
- Ove godine ništa od rakije, izdalo voće. E, ko što ti kaza, struje ovdje nije nikada bilo, nego ti kad noć padne palimo svjeću ili lampu na gaz, a ako zimi ponestane onda i uljane žižke, ako se snabdijem gorivima za tranzistor odslušamo vijesti i poneku pjesmu, pa u san. Tako ti deveramo zimi obnoć, a po danu zimi nije dosadno. Valja u šumu po drva, namiriti stoku, a i dan je kratak. Do prije par godina zimi nije bilo lako, ne daj se Bože razboliti, jer nije bilo ni puta čestitog. Sad je malo bolje, kroz šumu je probijen put za izvlačenje drva, pa i nije toliko gluvo. Ma navikli smo mi na samoću.
U Javorovoj je vrijeme davno stalo. Živi se po starinski, ali njeni poslednji stanovnici se ne žale, jer, kako kažu, život je zdraviji. Izvorska voda, čist vazduh, prirodna hrana i spokojstvo, to je odlika Javorove. 'Od kada je put probijen, ponekad ovuda svraćaju lovci i berači gljiva, a ljeti, eto ti i kupača, jer je u blizini dobar vir i čista voda', nastavlja priču Dragoljub. 'Nama starcima je suđeno da ovdje budemo, a šta ćeš - nema država nikakve koristi od nas, pa nas je i pustila da se sami o sebi brinemo. Kako smo daleko u šumi, obiđe nas često i humanitarna pomoć, valjda je onima koji oko toga rade teško javiti nam, pa drugi dobiju triput, a mi tek jednom. Ma, da je meni dobit moju zarađenu penziju, ne bi se puno sikir’o oko toga', priča i sve pogleduje u sunce koje će skoro na izmak.
- Noć će, a valja namiriti stoku, jer u Javorovoj kad sunce zađe nastaje gluva doba, a dotad valja pozavršavati sve poslove na imanju - završava priču starina Dragoljub Radonić, koji zajedno sa ženom stanuje u selu skrivenom od očiju svijeta, gdje pjetao oglašava novi dan i gdje je vreme zastalo pre pedeset i više godina.Tekst i foto: Zoran M. Škiljić
