Zločinci iz Konjica slobodno se šetaju

Izvor: Politika, 27.Sep.2007, 12:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zločinci iz Konjica slobodno se šetaju

Trebinje – Istražitelji Centra javne bezbednosti Trebinje za poslednjih mesec dana Tužilaštvu BiH u Sarajevu dostavili su izveštaje protiv šesnaest osoba osumnjičenih da su počinile krivična dela ratnog zločina protiv čovečnosti i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Reč je o ljudima uglavnom sa područja opštine Konjic, a terete se da su od maja 1992. do kraja 1995. godine u ovoj opštini nezakonito lišavali slobode stanovnike srpske nacionalnosti, zatvarali ih u >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << logore gde su podvrgavani mučenjima, kao i o osobama osumnjičenim za silovanja srpskih žena u tim logorima. Na teret im se stavlja i da su učestvovali u napadima, pljačkama i paljevinama imovine konjičkih Srba.

Poslednjim krivičnim prijavama brže se odmotava klupko ratnih zločina počinjenih nad Srbima ratne 1992. godine u Konjicu. U proleće te godine nekoliko stotina Srba iz Bradine i drugih konjičkih sela zatvoreno je u logore Čelebići i Musala, mnogi su ubijeni na vlastitom pragu, a kuće im do temelja uništene. Do sada su za zločine nad Srbima u Konjicu u Hagu osuđena samo četvorica: Zejnil Delalić, Zdravko Mucić, Hazim Delić i Esad Landžo.

Bivši logoraši koji su preživeli torture logora Čelebići i Musala nadaju se da će po pokretanju novih sudskih postupaka ruka pravde stići i ostale. Momir Mrkaić iz Bradine trenutno živi u Trebinju. Iako je posle rata jedno vreme živeo u Australiji, vratio se, kaže, da svojim svedočenjem pomogne da zločince stigne kazna. Momir je bio među Srbima iz Bradine koji su u maju 1992. godine odvedeni u logor Čelebići, bivši objekat JNA.

"Odveli su nas u zloglasnu 'devetku', to je bilo mučilište za Srbe. Ono što smo tamo doživeli ne može se ispričati rečima. Tri i po meseca bili smo pod zemljom u jednom tunelu. Niti smo se umivali, niti brijali, imao sam 98 kilograma kad sam zarobljen, a nakon godinu dana iz logora sam izašao sa 68 kilograma. Po jednu krišku hleba smo dobijali dnevno, a svaki dan su nas tukli. Po celu noć bi nas držali zatvorene u šahtovima s vodom. Slavko Šušić je dva dana i dve noći ležao mrtav među nama", svedoči Momir pokazujući i danas vidljive ožiljke od batinanja i ubadanja bajonetom.

Tek šest meseci nakon što su utamničeni, Međunarodni Crveni krst uspeo je da registruje grupu logoraša u kojoj se nalazio. Šta se dešavalo sa ostalima, kaže, ne zna, jer su bili odvojeni, a samo bi povremeno čuli jauke iz drugih hangara.

"Tu su bili zatvoreni i moj otac i stric. Iako je nakon intervencije Međunarodnog Crvenog krsta trebalo da bude raspušten logor Čelebići, ponovo je naša grupa od 17 ljudi zatvorena u zloglasnu 'devetku'. Hazim Delić je tada rekao: 'Ostali će možda izaći nekad, a vi nećete nikad.' Potom nas je ipak Međunarodni Crveni krst izvukao odatle i prebacio u Konjic. Kasnije smo morali da kopamo rovove za njihovu vojsku, a i dalje su nas tukli. Nekada se dešavalo da polome lopatu o nečija leđa. Mislio sam da neću nikada izaći živ, ali uspeo sam odatle da prebegnem na srpsku teritoriju i da se spasem", pripoveda Momir Mrkaić. Kaže da sada kad ode u Konjic u posetu rodbini ne sme da izađe u grad, kako ne bi sreo neke od ljudi koji su ga mučili.

"Ne znam šta bi se desilo i kako bih reagovao. Odem u našu Bradinu, tamo je pustoš i strahota. Srpske duše tamo nema. Strava i užas je tamo. Bradine više nema", završava Momir svoju priču i dodaje da je dobro što se podižu optužnice protiv zločinaca, pa makar i posle petnaest godina, ali da će sigurno mnogi ostati nekažnjeni za svoja nedela.

Pošto su policijski istražitelji podneli izveštaje, na potezu je tužilaštvo. Pravda je često spora, a žrtve i njihovi potomci se nadaju da u ovom slučaju neće biti i nedostižna.

--------------------------------------------------------------------------

Nikad nije kasno

Strahinja Živak, i sam bivši logoraš u sarajevskoj kasarni "Viktor Bubanj", koji je u Bradini izgubio dva sina, posle rata je objavio nekoliko knjiga u kojima je sabrao svedočanstva o stradanjima Srba u Hercegovini. Na pitanje šta misli o tome što se tek sada procesuiraju slučajevi teških zločina, kaže: "Nikada nije kasno. Međutim, mislim da je delom to i krivica vlasti Republike Srpske, odnosno institucija koje su se morale baviti tim problemom. Te su izjave i ranije uzimane, ali se nije išlo do kraja. Konačno je vreme da se posle 15 godina dođe do istine."

[objavljeno: ]

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.