Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 22.Mar.2016, 17:33   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Stav: Vokabular bolje budućnosti

Svaki pošten Hrvat po kiši nosi kišobran. Po mogućnosti onaj tradicionalni iz zagrebačkog sela Šestine, a nipošto kineski za jedva dva evra. Svaka poštena Hrvatica, nadalje, na rukama zimi ima rukavice da od hladnoće sačuva čistokrvne hrvatske ruke. A svako pošteno i svoga hrvatstva svesno hrvatsko dete mora znati kako da onesposobi barem osam malih sirijskih ili pakistanskih izbeglica, ako se već nisu podavili negde u grčkim ili turskim teritorijalnim vodama.

Ovo >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << nije čuvena internetska rubrika "Sprdex", niti morbidna interpretacija "stanja nacije" riječkog intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana Pl. Zajca, Olivera Frljića. Ne radi se ni o delovima upravo ukinute satirične emisije "Montirani proces" Hrvatske televizije, optužene za širenje verske i nacionalne mržnje (?!), gde su tek ponovljene desničarske poruke aktuelnih čelnika nove hrvatske vlasti.

To su samo zakasnele posledice prvih predizbornih istupa pokojnog predsednika na papiru tek osamostaljene nacionalne države, dr. Franje Tuđmana. Njegovi govori, posle prvih višestranačkih izbora u maju 1990. godine, zapanjivali su domaće i strane novinare u Hrvatskoj, svojom gustom i neprobojnom rečenicom, ratobornom dikcijom i tzv. "tuđmanicama" i arhaizmima koje je, pred sam rat, uveo u političku retoriku ovdašnje javne scene.

Legendarne kovanice poput "crvenoga mrakobjesja" (komunističke diktature) za par godina pretvorile su se u jednako legendarne "crvene, žute i zelene vragove za grožnje (pretnje) i ugroze (opasnosti) Hrvatica i Hrvata". Novinski izveštaji opsežnih Tuđmanovih govora u trajanju od nekoliko sati, s mukom su sažimani na dve ili tri novinarske šlajfne. Urednici tadašnjeg zagrebačkog "Vjesnika" već su bili preimenovani u "redakcijske vrhovnike", ali im je ostatak novinarskog poriva sugerisao da se čisto statistički pozabave govorima dr. Franje Tuđmana.

Zaključak je bio poražavajući, pa je novinarka svoju statističku analizu Tuđmanovog vokabulara iz maja devedesete godine zaključila rečenicom - pametnome dosta. Naravno, u "Vjesniku" je  iza toga radila još jedva nekoliko sedmica. Govoreći na Trgu Francuske republike u Zagrebu, tog uskršnjeg aprila po gregorijanskom kalendaru, predsednik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) bio je posebno nadahnut. Već tada su u njegovom govoru Hrvatice i Hrvati, Hrvatska i "hrvatsko" u svim oblicima bili pomenuti ravno dve stotine puta, Srbi i Jevreji u negativnom kontekstu stotinu puta, istorija alias povijest stotinu i pedeset puta, parlament tri puta, demokratija jednom, a građanin nijednom.

Dva meseca kasnije na kninskoj saobraćajnici su iste godine postavljeni prvi balvani, a kad se šest "vrhovnika" iz šest nekadašnjih republika prošetalo svim Titovim vilama "od Vardara do Triglava", rečnik se zaoštrio i na drugoj strani i prema Vukovaru su iz pravca Novog Beograda krenuli tenkovi JNA posuti cvećem. Prizor je bio jednako strašan kao i maslinove grančice mira kojima su poklonici antisemitskih Tuđmanovih govora oduševljeno mahali uz povike "u boj, u boj", te "Cvjetne nedjelje" u Zagrebu 1990. godine.

Rat je gotov, ali su običaji ostali. Putujete vozom iz Zagreba u Beograd i mladi student ljuti se što nema vagon-restorana. "Onaj Hrvat me opet prevari, takvi su oni, ni kafu da ti skuvaju!" "Onaj Hrvat" bio je konobar koji slučajno uopšte nije bio Hrvat, nego upravo Srbin, a aparat za tople napitke bio je u kvaru još od austrijskog Vilaha i nije imao veze ni sa Hrvatima ni sa Srbima.

Ili, u Zagrebu ste ugostili prijatelje iz Beograda, mahom akademsku elitu u sedmoj i osmoj deceniji. Kad im se obraćate, sve ređe koristite svoje lično ime ili zamenicu "ja". Umesto toga, jadajući se nad tankim granama na koje se srozala međunacionalna i međudržavna politika, svom najprivrženijem prijatelju i najstarijem "drugaru" iz nekih beogradskih ili zagrebačkih gimnazija govorite "Mi Hrvati mislimo da vi Srbi....".

Ništa više ne upućuje da ste posebna, samosvojna ličnost gramatičke, političke građanske jednine. Kao pojedinac nemate ništa osim "ove naše hrvatske" ili "te vaše srpske države". Već gramatika iz osmogodišnje škole ukazuje da ste se izgubili negde usput.

Ta vaša država koju "imate" kao nacionalni organizam, a ne kao njen građanin, poseduje vas, a ne vi nju. Šta više, guta vas i obavija se oko vas kao anakonda. Onako kako su komunisti nekada upozoravali naivne revolucionare da revolucije jedu svoju decu. Današnje anakonda-države prvo su pojele građane, ali su ih i ispljunule u startu, ti su još imali neku kičmu koja je pojedinačno zapinjala u grlu velike zmijske zavodnice iz biblijskog Edenskog vrta.

I zato vas danas u Hrvatskoj više ne pitaju jeste li čovek, građanin, poreski obveznik. Nego da li ste običan Hrvat ili "Hrvatina". Neki sa boljim pamćenjem setiće se da su "Hrvatine" bili nacionalno predozirani junaci neoustaških pesama Marka Perkovića Tompsona. Danas se traži druga vrsta "Hrvatina". Nisu to više ratni veterani s katoličkom krunicom oko retrovizora i slikom Cece Ražnatović-Arkan na volanu, tik do hrvatskog grba sa početnim belim poljem i slovom "U". Nisu nužno ni katolici, u sobi ne moraju da se klanjaju Pavelićevoj slici, a decu umotavaju u razne kombinacije hrvatskih trobojnica.

Ni bojkot srpskih proizvoda nije obavezan, a radi se na tome da se ublaži i želja da se pozorišnom režiseru i dramaturgu Oliveru Frljiću "glava odrubi tupom mačetom". O, ne, da biste kao mali stanovnik ojađene Hrvatske poprimili gigantske dimenzije "Hrvatine" danas biste trebali biti samostalni umetnik ili slobodni novinar, učitelj na "minimalcu" koji još volontira vikendom vodeći decu na izložbe ili koncerte, bivši ratnik koji je našao posao daleko ispod svoje stručne i fizičke spreme, ali ćuti i radi. Problemi će samo rasti, ali će uvećavati i vaše nacionalne dimenzije. A opet ćete biti jedan čovek, građanin, pa i "Hrvatina", ako baš hoćete.

A, onda se možda i setite stare istine da ljudi bez sopstvenih krila mogu da uzlete samo na nacionalnom perju. Sve do prve "domovinske kiše" koja može da ga skvasi. Ako sa njega još spere i boje, pa se "naša" i "vaša" trobojnica poigraju u sudaru sa tlom, uželećete se onog kineskog kišobrana za dva evra.

 Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Privredne reforme iznad svega" Radio-televizije Vojvodine.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...