Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 12.Apr.2016, 11:16   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Stav: Senka "Kamenog cveta"

Desetog aprila 1941. godine Slavko "Vitez" Kvaternik je u 16 časova i deset minuta na Zagrebačkom "krugovalu" (radiju) proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Pet dana kasnije njen čelni čovek, poglavnik Ante Pavelić iz Karlovca je, sa dve stotine ustaša, stigao u Zagreb.

Sedamdeset i pet godina kasnije ovaj grad je potresao zemljotres, na ulicama su se otvorile opasne provalije. Biste znamenitih Hrvata na zagrebačkom Zrinjevcu osvanule su prekrivene crnim ceradama, a >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << onda je pomračenje zahvatilo i Sunce u centru glavnog grada Hrvatske.

Nad Zemljom je vladao mrak, premda se ljudima činilo da je sve u najboljem redu, da je stiglo još jedno lepo i sunčano proleće s mirisima i nadama u vedrije i toplije dane. Ono što je nedostajalo, bila je vegetacija. To večno i uvek uzbudljivo, tajnovito klijanje novog života iza dugih i mučno preležanih bolesti.

Jedini cvet koji je uspevao da se održi pod pomračenim Suncem, bez fotosinteze, bio je od kamena i cvetao je daleko od Zagreba. U Jasenovcu. Češki pisac Karel Čapek je u jednoj od svojih pripovetki "O milioneru koji je ukrao Sunce" napisao da je Sunca nestalo sa lica Zemlje, jer ga je ukrao jedan čovek. Basnoslovno bogat, ali neizlečivo bolestan. Verovao je da je Sunce samo njegovo. Ukrao ga je ostatku čovečanstva smatrajući da će, gledajući se s njim, licem u lice, ozdraviti i živeti duže od svih ostalih ljudi na Zemlji. Duže od Sunca i duže od Vremena. Zauvek.

Ko je ukrao Sunce ljudima koji danas žive u Hrvatskoj? Slavko Kvaternik, otac opasnog Eugena "Dide" Kvaternika od koga je na zagrebačkom Gvozdu za vreme NDH, prema sopstvenim dnevničkim zapisima, strepeo hrvatski književni velikan Miroslav Krleža? Ante Pavelić i "njegova sljedba"? Slavni Hrvati u "koroti" čije biste okružuju opominjuće zdanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU)? Ili možda pet hiljada ljudi prozvanih "Kulturnjaci 2016.", čiju kulturu, istoriju, nauku i umetnost, mesecima sramoti neoustaški ministar Zlatko Hasanbegović i revizionistička vlast predsednice Kolinde Grabar Kitarović i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Tomislava Karamarka, koji su ga za tu ulogu odabrali? Ili ljudi sa dugog spiska protivnika života bez Sunca i slobode bez Drugih, koji je prva potpisala zagrebačka glumica Urša Raukar?

Upravo je ona, zajedno sa građanskim aktivistima i antifašistima Hrvatske poput Zorana Pusića, Vilima Matule, Ive Babaje, Hrvojke Begović, Jasne Bilušić, Nike Gamulina, Saše Božića i ostalih ljudi koji dele osnovne pretpostavke normalnog, civilizovanog života ponovo izašla na ulicu, 10. aprila ove godine. U centru Zagreba u crno su omotali veliko zlatno Sunce, rad kipara Ivana Kožarića, a dan ranije to su učinili sa kipovima slavnih hrvatskih akademika, od vremena velikog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Štrosmajera do danas. Sunce je, prema rečima dizajnerice Ive Babaje, prekriveno da bi dokoličari na podnevnoj zagrebačkoj "kavici" shvatili koliko je pomračena "svijest i savjest hrvatskog društva".

Lica akademika zastrta su da ne gledaju u dan proglašenja NDH, u svoje kolege iz današnje Hrvatske akademije nauka i umetnosti koji traže da se službeno uvede ustaški pozdrav "Za Dom spremni!" i da zbog njih ne bi morali da se stide zla koje se, čulo se ovog 10. aprila u Zagrebu, ovde opet ponavlja iza 75 godina.

Za sve ostale važe suprotne preporuke. Skidanje veštačkih trepavica i ružičastih naočala sa zanesenih očiju i, nadasve, vađenje voska iz ušiju. Da bi svi ti papirnati liberali javne hrvatske scene koji su, sa dvadeset godina, zabunom oblačili uniforme Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), bolje čuli šta u Splitu poručuju ljudi koji ne tvrde da su u HOS ušli jer su bili "ludi kao šibe!"

Uz visoke predstavnike Države i Crkve oni slave 25 godina obnavljanja ovog pokreta i Pavelićeve države, kunu se da je "Za Dom spremni!" iskren i poput suze čist pozdrav "legendi, vitezova i velikana Hrvatske" poput bestijalnih masovnih ubica iz "Crne legije" Rafaela Bobana. Čak je i društvance sa zagrebačke "špice" shvatilo da s društvom i državom koja ga stvara nešto nije u redu kad su predstavnici Srba, Jevreja i Roma koji žive u Hrvatskoj iza svega toga odbili da dođu na obeležavanje godišnjice proboja preživelih logoraša jasenovačkog logora 22. aprila 1945. godine.

To je nova, još zvučnija šamarčina po licemernom drugom obrazu zvanične hrvatske politike koja svesno podržava reustašizaciju svih spora ovdašnjeg društva i nacionalne države, a potom za sopstvene "opasne namjere" optužuje njihove stare i nove žrtve. Kad predsednik Židovske općine u Zagrebu dr. Ognjen Kraus i predsednik Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj dr. Milorad Pupovac objasne zašto ne dolaze na komemoraciju u Jasenovac zajedno sa državnim vrhom koji negira i vređa njegove žrtve, nova vlast im, ispod zlatnih uvojaka s osmehom na Fejsbuku, pripreti "da još jednom preispitaju svoju odluku."

Bi li to trebalo da znači da će u Jasenovac na kraju biti privedeni milom ili silom?

Neki kažu da ne treba zavideti današnjoj hrvatskoj vlasti jer toliku količinu osamljenosti i odijuma koji je izazvala u pristojnom delu društva niko normalan ne bi mogao da podnese. No, zašto ne otići defektologu, otorinolaringologu, ortopedu, omiljenom ispovedniku na "duhovnu okrepu" ili barem logopedu? Čemu toliki mazohizam? Osim, ako upravo samoća i samodovoljnost nisu bile pokretačke snage ove vlasti još od ratnih vremena.

Ugledni hrvatski akademici ovde podsećaju na sličnosti s nemačkim društvom od Bizmarkovih do Hitlerovih vremena. Veliki kancelar Oto fon Bismark, ujedinitelj svega što je nemačko, od "teutonskih prašuma" do srednjovekovnog pangermanizma, rado je ponavljao "da je Domovina svetinja". Hitlerovi dvorski pravnici unapređeni u filozofe poput Karla Šmita dodali su joj novu romantičnu notu - ona se "ljubi više od Ustava".

Pojam "građanina" isuviše je racionalan i hladan, državi trebaju vreli podanici koji bezumno vole sve što je državno i nacionalno. Državi treba suveren, onaj koji, prema Karlu Šmitu, vlada vanrednim stanjem. A u njemu je, kao i u ljubavi, sve dopušteno. Ljubav ove vrste može ukinuti Ustav i pomračiti Sunce, a tada na scenu stupaju intelektualni "psi rata".

Put od naliv-pera do noža postaje zastrašujuće skraćen na širinu ljudskog vrata. Vaspitavajte decu u nadi da će im vrat biti duži od naliv-pera, a ono uvek puno tinte za pisanje poezije u školske spomenare. Ili u zlatne knjige ustavnih zakona. Jer bez političke fotosinteze koja takođe lako izumire u vanrednom stanju, cveta samo cveće od kamena. A pod njim odrastaju nesrećna deca u senci večne smrti.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Privredne reforme iznad svega" Radio-televizije Vojvodine.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...