Izvor: Vesti-online.com, 16.Jun.2017, 00:09   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Rat i mir kapetana Amira Reka (16): Prva ljubav zaborava nema

Osjećao sam ja, dakle, od početka da se mnogima, ne samo u Goraždu, nego i u samom državnom vrhu u Sarajevu, ne dopada moje postupanje i komandovanje, to što koliko god mogu i gdje god se pitam branim i ne dam da se čine zločini nad nedužnima - nastavlja svoju ispovest kapetan Amir Reko.

Sve to je bilo još više izraženo i nakon tih događaja na Bučju, i iz dana u dan sam uviđao da se oko mene steže neka mreža u kojoj mi postaje tijesno. Jednostavno, sve više sam >> Pročitaj celu vest na sajtu Vesti-online.com << uviđao da to nije moj rat i da ja tu s mojim nazorima i shvatanjima nemam šta da tražim. Pomišljao sam, ponavljam, a to će se mnogo godina kasnije pokazati tačnim, da bi me s leđa, iz mraka, moglo stići i neko zalutalo zrno, i odlučio sam da se po bilo koju cijenu sklonim iz tog pakla.

Poslije te akcije u Bučju, ja sam izdržao još oko dva mjeseca, a onda sam, pod izgovorom da hoću da posjetim porodicu u Bitolju, izašao iz Goražda, prebacio se u Makedoniju, uzeo ženu i ćerkicu i odatle avionom pravo u Dansku, gdje sam ostao da živim i radim i odakle se u Bosnu nijesam vraćao punih 17 godina.

Starija ćerka Amra je tamo završila medicinu i već radi u Kopenhagenu kao ljekar specijalista, a njenim stopama ide i mlađa Alisa, koja se rodila u Danskoj. Nijesmo, nažalost, sada u dobrim odnosima, jer su moje ćerke ljute na mene, pošto sam se u međuvremenu razveo sa njihovom majkom. Ne znam jesam li pogriješio, ne znam kako će ko to tumačiti, ali ja nijesam mogao da budem licemjer, da lažem i sebe i druge - poslušao sam srce i postupio tako kako sam postupio. Može me ko zbog toga i osuđivati, ali ja se ne kajem i uvjeren sam da će me mnogi, oni koji znaju šta je ljubav, razumjeti i shvatiti.

Kad sam ja upisao vojnu akademiju i spremao se da krenem u Beograd, ovdje u Foči sam upoznao jednu curu. Zvala se Azra, rodom od Ćosibegovića iz Čajniča. Bila je to moja prva i velika ljubav, kakvu čovjek valjda samo jednom u životu doživi. Možda je to, ili se meni tako čini, još izraženije i naglašenije kod čovjeka sa sela. Ja pored nje jednostavno nijesam vidio nikoga, nije za mene postojala nijedna druga djevojka. Otišao sam u Beograd, svakodnevno sam joj pisao, pisala i ona meni...

Tako jedno pola godine. Onda ja dođem u Foču kad sam dobio neki dopust, a Azre tu više nema - sticajem nekakvih, sada više nevažnih okolnosti, ona se udala i otišla u Sarajevo. Bio je to za mene pravi šok i sve to sam veoma teško preživljavao...

Jednom, tri godine posle Azrinog venčanja, Amir Reko, prema sopstvenom priznanju, umalo nije napravio "jednu veliku glupost".

- Naime, nakon dvije godine akademije u Beogradu, mi pješadinci smo nastavili u Sarajevu. Saznam ja tu nekako ko je Azrin muž i gdje radi - bio trgovac, radio u jednoj prodavnici - i ja ti jednog dana dignem tridesetak mojih drugara sa akademije i dođemo ispred te trgovine. Hoću ja da prebijem tog čovjeka što mi je preoteo Azru. Njima kažem da me sačekaju ispred prodavnice, a ja uđem. Znao taj čovjek za mene, poznaje me, i kad me vidje, nasmija se. Nasmijah se i ja i tog trena me prođe bijes i želja da ga prebijem, pružim mu ruku, pozdravismo se i na tome se svrši...

Azru, ipak, nikad nijesam prebolio i zaboravio, ni kasnije kad sam sreo moju suprugu, Fočanku Nuru, i kad sam se oženio i djecu dobio, Azra mi je bila u mislima i dovoljno je bilo da neko samo spomene to ime pa da meni sijevne u grudima kao da me nož ubode i da se sve vrati i iz temelja me potrese.

Tako sve do 2008. godine. Došao ja iz Danske i u Sarajevu svratim kod jednog mog prijatelja. Tu bila njegova majka i još jedna stara žena. Mi tu popili kafu, posjedjeli kratko i nas dvojica izađemo u grad, u kafanu. U jednom trenutku on mene pita:

- Znaš li, Amire, ko je ona stara žena što je bila u stanu sa mojom majkom?

- Nemam pojma.

- E, to ti je majka tvoje bivše cure.

- Koje, bre, moje bivše cure?

- Azre, iz Čajniča!

Mene kao da je grom udario, samo što se nijesam srušio sa stolice - kako pjesma veli: prva ljubav zaborava nema...

1. Delili smo i čašu vode

2. Znao sam samo za ljude i neljude

3. Život bio u Draganovim rukama

4. Hoćeš da ga ubiješ ti, ili ja?

5. Neću da pucam u nejač

6. Živeli smo kao u kavezu

7. Predati se ili poginuti?

8.  Treba ih sve pobiti i spaliti

9. Kapetan Reko se više ne pita

10. Polumesec mu urezali u leđa

11. Od batina krv mokrili

12. Kao deset noževa u utrobi

13. Ne pucajte, Srbi smo!

14. Spasao nas Bog i Reko

15. Setio sam se majčinih reči

On mi tu onda ispričao da je Azra u Sarajevu, da joj je muž poginuo 1993. godine, da ima ćerku i sina i da je sve vrijeme rata sa njima izdržala u Sarajevu... Hoću ja da vidim Azru! Vidjeh ja Azru poslije 25 godina, vratih se u Dansku, razvedoh se, ostavih ženu i ćerke i oženih se sa Azrom!

Nastavak na Vesti-online.com...