Izvor: Press, 12.Jul.2010, 08:42 (ažurirano 02.Apr.2020.)
„Požegača" nestaje
Vrsta šljive od koje se pravi najbolja šljivovica na udaru virusa „šarke", na koji je ova sorta najosetljivija
Šljiva „požegača" za koju u mnogim selima kažu da je bez premca za proizvodnju šljivovice, ali i za sušenje i pekmez, mogla bi da ode u istoriju. To se može dogoditi već za nekoliko decenija! Iako prema nekim procenama „požegača" ili, kako je ponegde zovu, „madžarka" još čini četvrtinu broja stabala šljive u >> Pročitaj celu vest na sajtu Press << Srbiji, nezaustavljiv je virus „šarke" na koju je ova stara sorta najosetljivija.
Nema domaćinske kuće u Šumadiji koja u svom podrumu još ne čuva dobro „odležanu šljivu od požegače", kojom će se pohvaliti pred gostima. Ali virus „šarke" se, prema mišljenju stručnjaka, ne može uništiti nikakvim preparatima. Voćarima jedino ostaje da potpuno iskrče zaražene zasade, sterilišu zemljište i okrenu se otpornijim i rentabilnijim sortama.
Prema istraživanju od pre pet godina u čačanskom kraju, gde ima oko 223.000 stabala šljive, ostalo je oko 10 odsto „požegače". Međutim, njihova prosečna starost je veća od 32 godine. Staru sortu, po kojoj je Srbija postala poznata u svetu i zahvaljujući kojoj je bila najveći izvoznik šljive između dva svetska rata, sve više zamenjuju novije sorte, pre svega one nastale u čačanskom institutu za voćarstvo. Istina, ni one sa pridevom čačanska - rana, rodna, lepotica i najbolja, pa ni američki „stenlej" nisu imune na „šarku", ali stručnjaci kažu da su mnogo tolerantnije na ovu opaku bolest.
Izgubljena bitka
Direktor čačanskog instituta za voćarstvo dr Svetlana Paunović kaže da je bitka za „požegaču" izgubljena još pedesetih godina prošlog veka, jer je gotovo nemoguće proizvesti zdrav sadni materijal.
- Glavni osnov uspešne voćarske proizvodnje je da voćka dobro i redovno rađa i da ima kvalitetan plod. U suprotnom, nikakva tehnologija to ne može nadoknaditi. „Požegača" je bila vodeća sorta u bivšoj Jugoslaviji sve do posle Drugog svetskog rata i ostala bi među najkvalitetnijim da nije „šarke". Bolest ne napada samo „požegaču", već i drugo koštičavo voće. Kad bi se mogla napraviti zona bez obolelih stabala, možda bi se mogla spasti „požegača", ali to je gotovo neizvodljivo. Istina, i sada se u nekim domaćinstvima, čak i u zaraženim područjima, mogu videti zdrava stabla stara i više od 70 godina, jer stare biljke nisu „primamljive" za lisne vaši kao glavne prenosioce bolesti. Ali čim se kalemljenjem umnoži, sadnice mlade biljke vrlo brzo se zaraze - objasnila je dr Paunović.
Paunovićeva kaže da „požegača" nije baš nezamenljiva i da su po kvalitetu za rakiju i za sušenje najpribližnije „čačanska rodna", „čačanska lepotica", „valjevka" i „mildora". I one su manje ili više osetljive na „šarku", ali primenom odgovarajućih agrotehničkih mera mogu se znatno ublažiti posledice.
Stanimir Minić iz Donje Trepče, jedan od najpoznatijih i najtrofejnijih proizvođača rakije u čačanskom kraju, kaže da on „požegaču" kupuje na Rudniku, Suvoboru, Teočinu i u čačanskom kraju, a da na svom imanju još čuva pedesetak stabala.
Nije se na vreme reagovalo
- U mom šljiviku nije vidljiva „šarka", a štitim je na isti način kao i ostalu šljivu. Jedan deo sam iskrčio i zasadio „ranku" i „trnovaču", jer joj nije bilo spasa. Tužno je i mislim bismo možda sačuvali „požegaču" da je struka ranije krenula u odbranu. Ovako je osuđena na propast - kaže Minić.
Minić smatra da „požegaču" u rakiji uspešno menjaju neke stare sorte - „crvena ranka", „trnovača", „drenovka"... Problem je što su i ti zasadi veoma stari.
- Za rakiju nema neke velike razlike. Jedino što od ovih drugih brže „sazri" rakija, a od „madžarke" rakija mora stajati više godina. Pa i novije sorte su dobre - „valjevka", „čačanska rodna"... Ali za pekmez „požegači" nema zamene - smatra Minić.
