Izvor: Vesti-online.com, 18.Nov.2015, 23:52   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kolji, zlotvore, ne odričem se muža!

Otkad je poslednjeg julskog dana 1860. godine na kotorskoj rivi odjeknuo smrtonosni pucanj atentatora Todora Kadića, koji se nije mogao drugačije osvetiti crnogorskom knjazu Danilu Petroviću za sramotu koju mu je naneo obljubom sestre Danice i njenom nasilnom preudajom, u Crnoj Gori traju raspre između onih koji dokazuju da je te noći poginuo vladar nad vladarima i onih koji veruju da je tiranina i samovoljnika krvavih ruku stigla zaslužena kazna.

Nema sumnje da je prvi crnogorski >> Pročitaj celu vest na sajtu Vesti-online.com << vladar koji u više od dva veka dugoj vladavini dinastije Petrović nije obukao vladičansku mantiju i stavio mitru na glavu, zaslužan za udaranje temelja moderne crnogorske države, ali je isto tako velika i gorka istina da je on za svoje devetogodišnje vladavine lično počinio ili naredio nebrojene zločine, da je ostavio krvave tragove svog samovlašća, koje nije izbrisalo ni zatravilo ni minulih 155 godina.

Jedna od najsramotnijih krvavih mrlja u zločinačkoj biografiji knjaza Danila svakako je bezdušnost koju je ispoljio prema sestri Jani i njenom mužu, glasitom bjelopavlićkom vojvodi, popu Ristu Boškoviću, koju, uz sve ostale, pojedini crnogorski novoistoričari uporno pokušavaju da pravdaju kao neminovnu žrtvu na putu do države.

Sve je počelo na Trojičin dan 1854. kada je knjaz Danilo (tada još neoženjeni "ćosavi kepeculjak Stanka krtolaša", kako su ga zvali politički protivnici, aludirajući na njegov izgled i stas i to što je na presto došao kao sin Stanka Stijepova Petrovića, zemljoradnika i proizvođača krompira sa Njeguša), dospeo u Ostrog sa svitom i u pratnji francuskog konzula u Skadru Ijasenta Ekara.

Te noći je, po knjaževoj naredbi, nakon velikog sabora, odabrano trideset najlepših bjelopavlićkih devojaka i nevesti da bi uz vatru, u igri sa knjaževim perjanicima, zabavljale knjaza i njegove goste. Sutradan je pukla bruka i obelodanjeno da se ta "zabava" pretvorila u veliku razvratnu orgiju. Knjazu su, navodno, perjanici u odaju na silu doveli prelepu Danicu Kadić, mladu nevestu bjelopavlićkog popa Puniše Pavićevića, a sestru Todora Kadića.

Bio je to povod za pobunu Bjelopavlića, koji su, predvođeni knjaževim zetom, vojvodom Ristom Boškovićem, krenuli da oružjem i krvlju operu ljagu, a knjaz je uspeo da sa svitom pobegne iz Ostroga prema Cetinju. Ubrzo se sa silom od oko 6.000 vojnika vratio da se krvnički osveti Bjelopavlićima, ponajpre zetu, koji se sa nekoliko rođaka i kolovođa pobune zatvorio u kulu na Orjoj luci. Na molbe piperskog prvaka, serdara Jola Piletića, vojvoda Risto Bošković je pristao da se s ostalima skloni u obližnju tursku tvrđavu u Spužu.

Ogorčen što su mu Boškovići umakli, knjaz Danilo je naredio odmazdu:

- Imanje Boškovića od sada je državno, a njihove kuće da se odmah zapale i unište!

Vojska je istog časa izvršila naređenje, a knjaz je, po tvrđenju Toma Oraovca, istoričara, pisca i političara - i ne samo njega - lično uzeo ugarak i

zapalio kuću zeta, popa Rista Boškovića.

"Prema pričanju Jola Piletića", piše Oraovac, "ovaj je momenat bio tužan i veličanstven. Svi glavari stoje oko knjaza, a on sjedi na stolovaču, vojska pozadi njih, a sa istočne strane vojvodine kuće žene i nejaka djeca odbjeglih Boškovića. Svi sa dahom zastalim u ustima posmatraju kako neman ognja sve više u visinu raste, a vjetar po okolini raznosi prijatni miris od slanine, mesa i ostalih životnih namirnica pune ko košnice meda Vojvodine kuće. Na licima žena i djece Boškovića ni traga od žalosti ili uznemirenosti. Ova hladnoća izgleda njihovih lica i savršena, puna dostojanstva, mirnoća, knjaza je dovela do pravog besnila (ludila), pa je namah skočio sa stolice i naredio da se roblje (porodice) Boškovića dovede pred njega. Perjanici (kabadahije) privedoše žene i djecu. Među ženama knjaz spazi svoju sestru Janu, ženu vojvode Rista, i brzim joj koracima priđe i reče:

- Jano, pljuni na izdajnoga popa Rista, pa idi i budi popa Đura Kusovca - ti, pope Đuro, pošto ti je umrla žena, uzmi Janu za ženu.

Ali Jana uzvrati knjazu:

- Nijesi pogodio, Zeko (knjažev nadimak iz djetinjstva), ja nikad neću pljunuti na mog vjernog muža, vojvodu Rista Boškovića, on je uradio ono što bi svaki pošteni Crnogorac učinio, ja se sa njim ponosim i dičim se što sam njegova žena. On, ni niko njegov, nije bio izdajnik, već su izdajnici oni koji su udarili na čast junačkog i viteškog plemena bjelopavlićkog. Vojvoda Risto je osvijetlio obraz svoj i svoga plemena, oprao obraz plemena od tvojih lajavaca, koje ti štitiš i pomažeš, ne bilo ti prosto ni pred bogom ni pred ljudima, i ka neće.

Knjaz uvrijeđen i ponižen Janinim odgovorom, uzvikne:

- Oćeš, kučko, ili ću ti tu štenad (misleći na djecu vojvode Rista - Lazara i Mašana, stare dvije i četiri godine) poklati da od psa ne ostane kučadi.

Jana bez oklijevanja odvrati knjazu:

- Udri, ubi, pali i posijeci, ja se nikad živa neću odreći ni mrtvoga vojvode Rista. Teško Crnoj Gori s tobom i takvijem gospodarom. Zeko, Zeko, sve ćeš ovo grdno platiti, jer Boškovići nikome ne ostaju dužni.

Ove riječi knjaza su izvele iz takta i u jednom skoku priđe Jani i ugrabi njena (vojvode Rista) dva sinčića (Lazara i Mašana) i umjesto da Jani odgovori, vikne:

- Oćeš li se, kučko, odreći popa Rista ili ću ti ovu paščad poklat?

Kad mu je Jana odgovorila: "Neću, već kolji i njih i mene", knjaz Danilo, držeći djecu u naručje, potrči prema vratima kuće da oboje djece baci u vatru da sagore. U trenutku kad je knjaz već podigao djecu uvis i uzeo zamah da ih što dublje baci u vatru, iskočio je pred njega serdar Jole Piletić i uzviknuo:

- Ne, gospodare, ne osramoti sebe i slavu kuće Petrovića! - pa ga uhvati rukama preko ramena, ne dajući mu naprijed stope.

Knjaz vikne na Jola i reče:

- Puš' Jole, ubiću te!

A Jole mu uzvrati:

- Ne puš', gospodare, živ Jole ne da da učiniš sramno i za tvoje ime stidno djelo!

Knjaz ispusti djecu, koja padnu na zemlju, maši se rukom za ledenicu, ponovo vikne na serdara Jola:

- Zar se tako služi gospodar, orjate piperski, drž mi se, ubiću te kao psa! - i već mu je ledenica bila u desnici, našta mu je Jole uzvratio:

- Udri, gospodare, ali sve ovo što radiš je preko božje.

Glavari, videći gdje će knjaz ubiti serdara Jola, a okuraženi Jolevim postupkom i hrabrošću, pritrče Jolu u pomoć i spriječe knjaza da ne ubije serdara Jola..."

"Sve rečeno", piše dalje Tomo Oraovac, "knjaza nije moglo zadovoljiti ni zasititi njegov bijes prema odbjeglim Boškovićima, te da bi se ovima što više osvetio, preko povjerljivih lica naredi da se preko noći otruju Lazar i Mašan, sinčići vojvode Rista Boškovića, i njegovi ljudi uspiju da preko žena (koje nijesu mogle ni snijevati o čemu se radi) dadu djeci hljeb "beškot" (bijeli hljeb dvopek koji je knjaz jeo) napojen otrovom. Sjutra dan rano ujutro oboje je djece u najstrašnijim mukama umrlo i odmah su sahranjena pored rebara crkve Sv. Ćekle, s lijeve strane..."

Provalija mržnje između Boškovića i Petrovića nikada nije premošćena. Pošto se, kao senator crnogorski, povukao iz političkog života, pop Risto Bošković nikada više nije otišao na Cetinje. Knjaz Nikola je, da li iz inata ili iz iskrene želje da se pomiri sa Bjelopavlićima, novom gradu na Zeti dao ime strica Danila a na Orjoj luci sagradio dvorac i crkvu pokajnicu i tu često boravio i svraćao kod tetka, ali je sve bilo uzalud. Hroničar je, recimo,zabeležio njihov razgovor na mesec dana pre smrti, kada je knjaz Nikola došao da poseti teško bolesnog i godinama skrhanog vojvodu. On mu je tada obećao da će mu doći i na sahranu i održati govor.

- Ne želim da mi ti odaješ počasti sa tvojim topovima ni da mi na grob dođeš, jer suze koje bi prolio, bile bi suze radosnice, pa ne želim da se tvoje lice nada mnom mrtvim nasmije - odbrusio mu pop Risto.

Nastavak na Vesti-online.com...