Izvor: Politika, 22.Mar.2009, 23:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Iz Sarajeva se iselile 503 hrvatske porodice
Hrvati koji žive u BiH osećaju se nesigurno i poniženo, pa mnogi žele trajno da odu iz ove zemlje koja kao da je stvorena samo za dva druga naroda, kaže Ivo Miro Jović
Sarajevo–Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Ivo Miro Jović izjavio je za „Politiku” da se Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini osećaju nesigurno, poniženo i da BiH doživljavaju kao zemlju koja je stvorena samo za dva druga naroda, „iz kog razloga >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << mnogi od njih žele trajno da odu iz ove zemlje”. On se poziva na izjavu kardinala Vinka Puljića i podseća da su „tokom prošle godine Sarajevo napustile čak 503 hrvatske porodice”, prema njegovom mišljenju „oterane su”.
„Proces daljnjeg iseljavanja moguće je zaustaviti samo ukoliko se posluša i glas hrvatskog naroda koji želi takvu BiH koja će biti uređena i ustrojena na način da svi koji u njoj žive imaju ista prava, jer zemlja podeljena na dva entiteta nije nikome dobro došla.Ja neću reći da je rešenje treći entitet, to treba da bude predmet dogovora predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji bi morao biti legalizovan i u parlamentu”, kaže Jović.Istovremeno sugeriše da je sadašnje ustrojstvo BiH, koje je čini „nepravednom, skupom i nefunkcionalnom zemljom”, proizvod „svetskih moćnika”, koji oni, kaže, „uvek kad im to zatreba upotrebljavaju za međusobna razračunavanja”.
Prema Jovićevom mišljenju suživot u BiH je moguć, ali samo po modelu „jedni pored drugih”, a kad je o Sarajevu reč on smatra da to nije grad koji bi mogao „poslužiti kao primer multikulturalnosti i multietničnosti”. Naprotiv „ako je primarni cilj bio da se od Sarajeva napravi jednonacionalan grad onda se u tome uspelo”.To je grad, nastavlja on, „u kojem zgrade nose naziv Momo i Uzeir, a nema Mate, u kojem se nekadašnji Vrbanja most na Miljacki, na kojem su na početku rata ubijene Olga i Suada, naziva samo Suadin most, grad u kojem među ukupno 290 opštinskih većnika nema nijednog Hrvata”. Jović je mišljenja da se o suživotu teško može govoriti ako se „upire prstom samo u nazive pojedinih ulica u Mostaru, a zanemaruje činjenica da je posle rata preimenovana trećina sarajevskih ulica”, da „jedna od njih nosi ime ministra Irfana Ljubijankića koji je poginuo iznad Bihaća, što „ja,naravno, pozdravljam, ali se i pitam zašto u Sarajevu nema i ulicekoja bi nosila ime ministra Joze Leutara koji je u ovom gradu ubijen i to na svirep način”.
„To su sve poruke Hrvatima da ovde nisu dobro došli”, izričit je Jović koji, u kontekstu nezavidnog položaja hrvatskog naroda, iznosi i dodatne činjenice.Pominje, između ostalog, i proces povratka i tvrdi da su „od silnih sredstava koja su stigla u BiH, na ime pomoći izbeglim i raseljenim, Hrvati dobili samo dva odsto”, te da na pojedinim i to većim područjima, na kojima su pre rata živeli Hrvati, ni dan-danas nije obnovljena nijedna kuća”.Dodaje da nezadovoljstvo i nespokoj kod hrvatskog naroda izaziva i činjenica da je „posle rata u BiH ubijeno stotinjak Hrvata”, podseća na slučajeve ubistva u Konjicu, Lukavcu, Kaknju, Prijedoru i Gradiški”, dok procese koje vodi Sud BiH po pitanju ratnih zločina naziva „posebnom pričom”.
Teško je, kaže Jović, „razumeti da Sud BiH u istom danu izrekne 80 godina zatvora grupi Hrvata, koji pri tomenisu optuženi i za smrtni slučaj, a oslobodi grupu bugojanskih Bošnjaka koji su osam meseci u 20 logora zlostavljali Hrvate i neke od njih poubijali”.Danas, nastavlja on, „pojedinci, koji su neposredno rukovodili tim logorima, obavljaju vrlo značajne funkcije”.
Komentarišući inicijativu Alternativne vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne za mirno razdruživanje iz Federacije BiH Jović kaže da „to nije realno, a ni potrebno”.
„Kad se u BiH govori na način iznošenja želja, posebno neostvarivih onda je to nešto što je ubitačno, što vuče nazad”, zaključuje on.
Davor Kovačević
[objavljeno: 23/03/2009]
