Izvor: RTS, 03.Sep.2019, 14:12   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Čudni jadi Mostara grada

Grad na Neretvi postao je "grad-slučaj", jer više od decenije nije bilo glasanja za gradsku vlast. Da li će ga uskoro biti, ne zna se. Isto tako, nije izvesno ni da li je Mostar podeljen grad ili Stari most ipak povezuje dve obale.
Tu su i dalje prepoznatljivi simboli grada – i Stari most i Neretva i čaršija i dućani... Pa i čudni jadi, samo što nisu kao oni u pesmi koji traju "od lani pa evo do >> Pročitaj celu vest na sajtu RTS << sada", nego više od decenije pa do ko zna kada.

Mostar je postao svojevrstan fenomen jer u celoj Evropi ne postoji više nijedan grad u kojem je meštani ne mogu da biraju lokalnu vlast. Poslednji izbori održani su 2008. godine. I zbog toga je Mostar postao poznat kao "grad slučaj".
"Moje je mišljenje da je Mostar svojevrsni sociološko-politčki eksperimet, jer već desetak godina nema izbora i to je posljedica krize, jer nema dogovora. A to je dio šire priče na nivou i entiteta i države i Mostar živi paralelnu stvarnost, izmješten iz realnih političkih okvira", kaže novinar iz Mostara Faruk Kajtaz.
A kakva je stvarnost Mostara? Grad od oko stotinu hiljada stanovnika okrenut je turizmu i Neretvi. Ali se leva i desna obala i prositm pogledom razlikuju. Zajednički su im tragovi rata koji se ne gube ni četvrt veka kasnije. I zajednička adminitracija – postoji jedna gradska kuća, odnosno Vijećnica, koja ne zaseda godinama. I jedan je gradonačelnik. Ljubo Bešlić izabran je 2004. godine, pa ponovo 2008. Od tada je na funkciji – bez izbora.
"Ja sam tu zatočenik neimanja izbora. Mandat je istekao, a dobio sam da obavljam dužnost gradonačelnika dok ne dođe neki novi gradonačelnik. To je iznimno težak posao, veliki su problemi nemanja Vijeća, jer život teče, stvari se mijenjaju, a vi ne možete ništa jer ste zatočenik starih odluka", opisuje nam svoju ulogu gradonačelnik Ljubo Bešlić.
Tri moguća scenarija – ima li izbora?
Zašto Mostar nema izbora? Prema Statutu, koji je doneo još Pedi Ešdaun dok je bio visoki predstavnik, u gradu postoji šest izbornih jedinica, svaka od njih daje po tri člana gradskog veća. Problem je što te izborne jedinice nemaju isti broj stanovnika, čime je narušen princip da svaki glas isto vredi. Posle žalbe kluba poslanika hrvatskog naroda, statut je oboren pred Ustavnim sudom BiH. Od tada – novog statuta nema, kao ni novih izbora.
Tri su moguća scenarija za Mostar. Prvi – da se politički predstavnici građana sa leve i desne obale Neretve nekako dogovore o načinu održavanja. Drugi – da se umeša međunarodna zajednica. Treći – da ostane "status kvo". Upućeni kažu da je opcija "da se ništa ne promeni" i najrealnija, jer nerešena situacija traje predugo, a lokalni izbori u BiH treba da se održe već naredne godine.
Zbog svega toga, jedna građanka Mostara tužila je Bosnu i Hercegovinu Evropskom sudu za ljudska prava, jer joj je, kako kaže, onemogućeno i da bira i da bude izabrana.
Irma Baralija, sociolog i potpredsednica Naše stranke iz Mostara, do kraja godine očekuje rezultat tužbe. Drugo je pitanje – da li bi presuda bila primenjena, odnosno – da li bi u tom slučaju Mostarci u oktobru naredne godine birali lokalnu gradsku vlast u isto vreme kad i meštani drugih gradova i opština u Bosni i Hercegovini.
Bararija, kaže, ne gaji te iluzije, ali objašnjava da je tužba bila jedina prilika da ukaže na svoja prava i da da glas građanima Mostara da nešto radi kako bi se izbori održali.
U Mostaru različito gledaju na tužbu "Baralija protiv BiH". Neki misle da je to unošenje nemira u grad, drugi upozoravaju da će biti tek još jedna u nizu presuda koje se u Bosni i Hercegovini ne primenjuju, treći kažu da se ipak nešto mora promeniti. Ipak, kakva god presuda bila, neće doneti rešenje za izborni zakon. A da li to rešenje mogu da pronađu u Mostaru?
Most koji (ne) povezuje
Josip Merdžo iz Hrvatskog narodnog sabora BiH kaže da postoje dva okvirna dogovora na lokalnom nivou koje je moguće primeniti, ali navodi da bošnjačke partije ometaju taj dogovor.
A ta priča o opstrukciji po nacionalnoj liniji dovodi nas do jedne od predrasuda koje važe za Mostar – da je podeljen grad, da iz jedne u drugu polovinu prelaze uglavnom turisti i da su u takvim okolnostima šanse da se hrvatske i bošnjačke partije dogovore – ravne čudu.
Zanimljivo je i da tu podeljenost neki negiraju, dok oni koji priznaju da postoji, posmatraju je ili kao prednost ili kao apsurd.
Kažu da je raznolikost kultura, vera i nacija – u miru blagoslov, u ratu prokletstvo. Ma šta ko govorio, činjenica je da se Mostar još nosi sa posledicama ovog drugog iskustva. Protiv njih se, udruženo, bore pozorište i kazalište. Prvi su prešli barijeru tako što su stvarne ratne scene postavili na pozornicu.
"Mi smo lučonoše pozitinih promjena, mi smo radili predstavu o sukobu armija BiH i HOS i u njoj su igrali glumci koji su bili stvarni akteri sukoba na različitim stranama i ta predstava je još na repertoaru", navodi Almir Mujkanović, upravnik Narodnog pozorišta u Mostaru.
I upravnik Hrvatskog narodnog kazališta Ivan Vukoja potvrđuje da su različiti identiteti i mentaliteti prednost u umetnosti i da nastoje da sve te specifičnosti uklope u jedan mozaik, kako bi grad, spolja gledano, delovao jedinstveno.
Pozorište i kazalište zajedno su učestvovali u pripremi kandidature Mostara za evropsku prestonicu kulture 2024. godine. Kako kažu – grad "opterećen društvenim problemima koji ne ometaju funkcionisanje grada" može da bude "idealan kandidat".
Zanimljivo je da, uz Mostar, u konkurenciji su i Banjaluka i norveški grad Bodo.
Krajem septembra znaće se da li je izabran norveški kandidat ili Mostar ili Banjaluka. Ono što se i pre toga zna, to je da upravo zajedno sa banjalučkim pozorištem, pozorište i kazalište iz Mostara otvaraju novu sezonu i to predstavom o Aleksi Šantiću.
Pozorište, kazalište, muzika, glazba
Sećanje na pesnika postoji i na istočnoj i na zapadnoj obali Neretve.
Ali priča jednog drugog Šantića, nije tako idilična kao ova teatarska. Mustafa Šantić bio je deo prve postavke benda "Mostar Sevdah Reuninon". Nije u rodu sa slavnim prezuimenjakom, ali je pevao neke njegove pesme. Prema njegom rečima – Mostar danas izgleda kao iz skeča Nadrealista.
"Sve je podijeljeno kad je u pitanju zajednički interes, nijedna firma nije ostala kao jedna nego kao dvije ako su u njima dvije nacije, dvije su škole. Evo moje iskustvo – ja sam radio u muzičkoj školi koja tadi po bosanskom programu i u glazbenoj školi koja radi po hrvatskom programu. Na jednoj strani predajem muziku, a na drugoj glazbu, eto ja ne znam da l' je to normalno", priča nam Mustafa Šantić.
Proteklih nekoliko godina predaje samo muziku, jer je u međuvremenu postao direktor Muzičke škole. Postoji i inicijativa da se dve škole ujedine u jedinstvenu "muzičko-glazbenu ili glazbeno-muzičku školu", ali, za sada, to je samo inicijativa.
Jasno je da gradu nisu potrebne duple institucije. Isto tako, jasno je i da ih nije lako integrisati. Mnogi nisu optimisti. Mustafa Šantić, kao član prve postavke i Faruk Kajtaz, kao producent prva dva albuma grupe "Mostar Sevdah Reuninon" kažu da – kada se jedan takav projekat kao što je "Mostar Sevdah Reuninon" pokazao kao utopija, kako se onda može očekivati da se godinama podeljen grad ujedini.
Pre nekoliko godina, kažu, međunarodna zajednica insistirala je na ujedninjenju policije i od tada - svi nose iste uniforme.
Da li onda Mostaru preostaje drugi scenario – da međunarodna zajednica ponovo nametne neko rešenje? I zašto niko do sada nije reagovao?
Mnogi i međunarodnu zajednicu vide kao krvica za sadašnje stanje, jer Statut grada, koji je oboren pred Ustavnim sudom BiH, kako kažu, "nametnili su stranci".
Isto tako, uvereni su i da se čak i međunarodna zajednica "malo umorila od Mostara".
U međuvremenu, čini se kao da su se i stanovnici Mostara navikli na prilike u kojima žive. Kako kažu – imaju vodu, imaju struju!
"Puno toga moglo bi biti bolje, ali opet grad nekako živi", navodi Merdžo iz HNS-a.
"Mi smo se navikli, što je neka vrsta apsurda. A s druge strane, niko nam i ne garantuje da bi bilo bolje i sa izborima, mi gledamo svoja posla i ne petljamo se u stvari na koje ne možemo da utičemo", kaže upravnik Narodnog pozorišta.
Irma Baralija navodi da je upravo taj apsurd jedan od razloga zbog kojih je tužila državu Bosnu i Hercegovinu.
"Demokratija je kao sistem obesmišljena u Bosni i Hercegovini ako imate jedan grad kao što je Mostar koji su politički onemogućeni da glasaju", navodi Baralija.
Gradonačelnik kaže da je grad sada finansijski stabilan, jer – kako nema gradskog veća, onda nema ni mogućnosti zaduživanja, ali da je s druge strane - funkcionisanje otežano.
"Sve je prenijeto na Vijeće, a kako nema Vijeća, mnogi direktori javnih preduzeća ne mogu da idu u mirovinu, jer prosto...ne mogu", kaže gradonačenik Bešlić.
Srbi samo u "nogometnom" dresu
Navikli se na nove okolnosti ili ne, Mostarci ipak kažu da su ponosni na grad koji je i dalje, po njihovoj oceni, multietnički. Danas Mostar priziva sećanja na "dobra stara vremena" i "živi svoj sevdah".
"Mostar nije izgubio osmijeh, pristojno se živi, a sad kad govorimo o politici – ne znam ima li tu sevdaha, ali ja i te ljude koji nam prave te frke vidim da zajedno piju kavicu", kaže Mustafa Šantić.
Upravnik Kazališta situaciju opisuje sportskom anegdotom:
"Mostar je bio poznat po nogometnom kubu 'Velež', ali danas imamo i taj klub 'Zrinjski' koji je bio prvak nekad i koji u svom nazivu ima pridjev 'hrvatski', a njegovu specifičnost najbolje objašnjava anegdota da 'Zrinjski' najbolje najbolje kao formacija četiri-četiri-dva. Dakle, četiri Srbina, četiri Bošnjaka i dva Hrvata."
Pomenuta formacija možda daje rezultat u fudbalu, ali nije je moguće primeniti u političkoj praksi. Možda i zato jer Srba u Mostaru gotovo da više i nema.
Narod koji je Mostaru dao Aleksu Šantića i koji je pre rata činio petinu stanovništva, prema poslednjem popisu čini tek između 3 i 4 odsto. Uz to, Srbi ni formalno nemaju status konstitutivnog naroda u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Možda ih je onda lakše naći u dresu mostarskog fudbalskog odnosno nogometnog kluba.

Nastavak na RTS...