U očaj ga tera – era amatera

Izvor: Politika, 03.Feb.2014, 09:02   (ažurirano 02.Apr.2020.)

U očaj ga tera – era amatera

Proslavio se kao osnivač „Rokera s Moravu”, autor je nekih od najvećih hitova jugoslovenske muzičke estrade i mnogih humorističkih radio i TV emisija. Objavio je nekoliko knjiga poezije, imao izložbu slika, a sad piše autobiografiju

Čim se pojavio na ovom svetu, započela je nepoštedna borba oko toga kome će „dopasti šaka”, to jest ko će ga čuvati, vaspitavati ili, kako sam kaže, „dresirati i indoktrinisati”.

– Moji roditelji su se razveli, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << a mene je sudski organ (a to je organ koji često funkcioniše bez kontakta sa logikom i stvarnošću) dodelio ocu – kaže Boris Bizetić, koji je i pored takvog nemilog početka stasao u svestranog umetnika.

Kao autor muzike, tekstova i aranžmana za oko 700 pop-hitova originalnih i pamtljivih refrena, obeležio je epohu jugoslovenske zabavne muzike sedamdesetih godina prošlog veka. Osnovao je čuvenu grupu „Rokeri s Moravu”, čija su izdanja prodata u 4.000.000 primeraka. Dobitnik je dva Oskara popularnosti, nagrada „Viktor” i „Zlatni Melos”, objavio je pet knjiga poezije, komponovao muziku za 12 igranih filmova i osam TV serija, smislio i vodio devet radio-serijala... Nedavno je izdao svoj 40. autorski album „Familija”, a sad piše autobiografiju „Svedok svog života”.

Objašnjava da je sve talente nasledio od roditelja.

– Majka Živka je važila za izvanrednog zabavljača, i zajedno sa ocem Aleksandrom je, posle Drugog svetskog rata, igrala u paraćinskom amaterskom pozorištu. Uz to, bila je i odličan vajar. Njena starija sestra Ljubica bila je poznata pozorišna glumica, a brat Jovan Janićijević proslavio se filmskim i televizijskim ulogama, pa su ga do (prerane) smrti zvali Burduš. Moj deda Tasa Bizetić bio je osnivač paraćinskog pozorišta, (u kome je režirao predstave) i čovek koji je doneo prvu fudbalsku loptu u Paraćin! Njegova supruga, moja nana, bila je prva žena sportski izveštač sa fudbalskih utakmica, a kasnije lektorka i novinarka u beogradskoj „Borbi”. Ona me je čuvala i spasila od porodičnih trzavica i naučila kako se pravilno govori, piše i ponaša, te da su književnost i muzika najbolji temelj za formiranje bilo čije duše – odaje nam Boris.

I njegov otac u mladosti se bavio novinarstvom, ali i komponovanjem. Bio je prvi autor foto-stripova u nekadašnjoj Jugoslaviji. 

– U očevoj režiji sam, kao šestogodišnjak, 1956. igrao Betovena u foto-stripu „Žan Kristof” o detinjstvu slavnog kompozitora. Sa deset godina sam u Kumrovcu igrao malog Josipa Broza. Taj foto-strip je objavljivan u zagrebačkom „Plavom Vijesniku”, a kao knjiga u velikom formatu „Detinjstvo druga Tita” je doživelo trinaest izdanja, pa se moja glumačka kreacija tako „smestila” u sve jugoslovenske biblioteke – veli Bizetić.

„Stidljivko” na sceni

Shodno nepredvidivoj i stresnoj porodičnoj situaciji, njegovo detinjstvo je obeležilo seljakanje na jedanaest adresa. Išao je u pet osnovnih škola! A tamo se, priznaje, nikada nije isticao svojim muzičkim ili glumačkim talentom jer je bio stidljiv. Teško je danas poverovati da je Bizetić, koji je u svojoj četiri decenije dugoj, bogatoj i raznovrsnoj karijeri uveo mnoge muzičke i scenske presedane i duhovitim i smelim nastupima uspevao da „pecne” tolike moćnike, na školskim priredbama uvek ostajao – u publici.

– Kao petnaestogodišnjak shvatio sam da melodiju koju zviždućem nisam nigde čuo, već je sam smislio. Cele noći nisam spavao da bih je zapamtio, a ujutru sam iz ormana izvadio očevu gitaru i tako počeo da komponujem svoje pesme. Kad sam ih 1970. ponudio Mikiju Jevremoviću, imao sam ih „na lageru” već više od stotinu! Miki je odmah „kaparisao” desetak, pa ih je nakon početnog uspeha hita „Ako jednom vidiš Mariju” u narednoj deceniji snimio još 33. Posle su se na mene navrzli i drugi pevači, njih tridesetak, na početku ili završetku karijere: Đorđe Marjanović, Dragan Stojnić, Olivera Katarina, Silvana Armenulić, Anica Zubović, Ljiljana Petrović... – priseća se Bizetić.

Rade Vučković, Miša Marković i Rale Ćajić, koji su se kasnije afirmisali kao autori „narodnjačkih” hitova, ostvarili su svoje najznačajnije pevačke uspehe upravo Bizetićevim pesmama.

– A davao sam ih „šakom i kapom”. Nije mi bilo važno da li je neko proslavljen ili početnik, imao sam pun „špajz” pesama iz svih muzičkih fahova. Zarađene pare sam davao tadašnjoj porodici (otac, maćeha i polubrat), a 1974. sam kupio svoj prvi automobil, „Zastavu 101”, odmah položio vozački ispit i, onako neiskusan, otišao sa svojom devojkom (sadašnjom ženom) na put u Italiju. Prethodno smo na Pulskom festivalu prisustvovali projekciji filma „Crveni udar”, za koji sam pisao muziku – kaže umetnik.

Pamti i detinjstvo na Novom Beogradu, dane oskudice ali i lepih uspomena… Bio je prvi u kraju koji je na poklon dobio vazdušnu pušku, kasnije i dva bicikla kojima je „zujao” tek asfaltiranim stazama. Živeći u blizini starog aerodroma, Boris je imao privilegiju da vidi prvi mlazni avion koji je sleteo kod nas i postao deo „Jatove” civilne eskadrile, karavelu!

– Tek sada shvatam da su moje mladalačke pesme opisivale ljubavne probleme iskusnog čoveka, a mogao sam da pišem o redovima ispred telefonskih govornica, o kioscima iz kojih je dopirao omamljujući miris viršli, o tezgama pred Novu godinu na kojima je, u centru Beograda, bila hrpa čestitki sa zimskim motivima... Izgleda da me je prikleštila nostalgija za tim bezazlenim vremenom detinjstva i rane mladosti, što nije rezultat mog „matorluka”, već neshvatljivo površnog i neemotivnog življenja koje me sad okružuje. Nervira me ova era amatera! – vajka se Bizetić.

Dani u uniformi

Glavna saznanja o životu omogućilo mu je, kako kaže, nasilno (i prisilno) boravljenje u vojsci.

– Te 1976. iza mene je bio niz žurki do jutra, nagrada na festivalima, velikih tiraža ploča, komponovane muzika za TV serije i filmove, obilaženja beogradskih kafana… svega što mi nije omogućilo da saznam gde su „stubovi mog životnog mosta”. U vojsci, koju sam doživljavao kao izdržavanje kazne, bio sam među najstarijima, sa nešto više od 25 godina, nizom tapšanja po ramenima, novinskih intervjua, osporavatelja i takozvanih prijatelja. Ako izuzmemo činjenicu da sam za vreme jedne vojne vežbe (šest sati natopljen hladnom vodom) zapatio reumu, vreme u JNA donelo mi je veliku iskustvenu korist. Pošto sam posle muzičke gimnazije upisao istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu, dao tri ispita i ispisao se zarad bavljenja muzikom, na vojnom receptu su mi „prepisali” petnaest meseci trenaže. Uspešno sam pucao iz svih tada poznatih oružja, marširao po betonu, zalegao u bare, ali, sa dopuštenjem komandanta bataljona, odlazio sam u Beograd povodom snimanja raznih ploča, pa sam u Rijeci (sa svakodnevnim izletima u Opatiju) boravio sve u svemu 11 meseci – zbraja Bizetić.

Uvek je „nešto zbog nečega”, njegov je životni moto, pa je tako u vojsci, predvodeći orkestar sastavljen od talentovanih amatera iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije („nikome nije smetao naglasak onog drugog, poreklo…a o religiji nije bilo ni reči”), Boris imao sreću da upozna jednog od budućih „Rokera s Moravu”, ansambla koji je osnovao odmah po povratku iz Rijeke, u leto 1977.

– Ja sam pevao pop, a „narodnjake” Zvonko Milenković, dvadesetogodišnjak iz sela Kukljin kod Kruševca. Naučio sam ga kako se pije vino, a on je meni, kao do tada okorelom protivniku nikotinskih štapića, kupio prvu paklu cigareta – priča Bizetić.

„Rokeri s Moravu” su otvorili njegovu novu kreativnu, diskografsku i estradnu sezonu u karijeri, koja se protegla kroz narednih petnaest godina. „Stojadinka ovce šiša”, „Turio Ljubiša pivo da se ’ladi”, pesme su koje je „Beograd-disk” prodao u nekoliko stotina hiljada primeraka.

– Bezazlena parodija, intimni štos i sklonost ka humoru kroz kompilaciju svih muzičkih pravaca pretvorili su se u međurepubličku euforiju! „Ja Tarzan, a ti Džejn”, „Dinastija”, „Picerija”, „Čorbas’ pasulj” i još desetak hitova overilo je „Rokere s Moravu” kao jednu od najvažnijih muzičkih i estradnih pojava tog doba. Prvi tiraž ploče sa pesmom „Krkenzi kikiriki evri dej” bio je 380.000 primeraka! – ponosan je poznati kantautor.

„Rokeri” su obišli sva sela, varošice i gradove ondašnje države, gostovali su u Australiji, Americi, širom Evrope... Do raspada Jugoslavije održali su više od 3.000 koncerata.

– Trofeje za ostvarene milionske tiraže (srebrne, zlatne i dijamantske uramljene ploče) doskora sam držao u podrumu. Onda sam ih vratio u dnevnu sobu, naknadno svestan tog uspeha! – ne krije Bizetić.

Estradno delovanje sa „Rokerima” trajalo je po deset meseci godišnje,  i omogućilo mu normalan porodični život, kupovinu stana od 60 kvadrata i automobila marke „volvo” koji je vozio narednih dvadesetak godina.

– Kad je država, za koju smo mi poneki smatrali da će trajati, nestala u bezumnom ratovanju, prekinuo sam delovanje „Rokera s Moravu”. Smatrao sam da su šajkača i jelek folklorni, kostimografski elementi. Pojavili su se oni kojima je kapa na glavi bila važnija od sadržaja u glavi, pa sam se okrenuo televizijskim šou programima. Na „Studiju B” imao sam deset humorističkih emisija „Folk liga”, a potom na „TV Politika” četrdesetak epizoda „Bebevizije”. Objavio sam knjige svoje poezije, bajku u stihovima „Zuba i Zule” (koju sam svojeručno ilustrovao), vodio sam i uređivao dve radio-emisije, imao izložbu slika (sve su bile rasprodate), snimio nekoliko kantautorskih albuma sa ljubavnim pesmama… – nabraja Bizetić.

A onda je svom nekadašnjem prijatelju i višegodišnjem bas-gitaristi u „Rokerima” Željku Mitroviću predložio da njegov tonski studio nazove „Pink”, pa je potom na istoimenoj radio-stanici nedeljom vodio emisiju „BB šou”, dok sve to nije stasalo do televizije.

– Prve večeri emitovanja „Pink TV” počeo je moj humoristički serijal „BB šou”, koji je u 536 epizoda kroz igrane viceve lansirao moje junake Slavujku, Bakija, Gojka, Raću, Prckovića… Posle osam godina emitovanja vlasnik televizije je ukinuo „BB šou” bez ikakvog obrazloženja – kaže autor popularnih emisija.

Magdalena, ljubav i oslonac

Bizetić je uvek oko sebe okupljao talentovane ali, kako primećuje, profesionalno neafirmisane ljude koji su uz njega „proputovali sveta”, bili viđeni na televiziji ili doživljavali aplauze na koncertima.

– Sve to nije bilo dovoljno da bismo ostali bliski prijatelji. Ako izuzmemo moju ženu, ćerke, zeta, četvorogodišnju unuku Anabelu (Dorisinu kći) i psa Bakija, trenutno mi je jedini osvedočeni prijatelj automehaničar Gavra, čovek koji nije imao nikakve koristi od moje preduzimljivosti i talenta – primećuje Bizetić.

Najveći oslonac i ljubav mu je supruga Magdalena, sa kojom se venčao 1978. godine. Ona je krajem šezdesetih, u muzičkoj školi „Stanković”, slušala njegove prve (neobjavljene) pesme, i kasnije postala Bizetićev najverniji prijatelj, saradnik i „koautor” njihovih ćerki, starije Anite (32 godine) i mlađe Doris (28), koje su odrastale, tvrdi njihov tata, u slobodnom duhu, bez stega i strogih pravila. A sa Anabelom, koja napamet zna reči pesama sa dedinog najnovijeg ce-dea, ponovo proživljava trenutke kakve je, kaže, imao sa ćerkama dok su bile u njenim godinama, i opet dolazi do zaključka da su bezbrižnost i naivnost detinjstva neponovljive vrednosti.

– Već godinama Anita snima i montira moje emisije i spotove, a Doris, koja je još kao dete iskazala pevački talenat, snima i producira moje kantautorske albume i peva prateće vokale. To je možda životni domet, da uvažiš i prihvatiš sugestije svoje dece. Dece koja se nisu otuđila – sa ljubavlju, zahvalnošću i beskrajnim ponosom primećuje Bizetić.

------------------------------------------------------------------------- 

Vrdalama u znaku tigra

Boris Bizetić je u kineskom horoskopu tigar, što možda opravdava njegovo, kako ga opisuje, „vrdalama ponašanje”.

– Bio sam uporan da mi Magdalena 1968. postane devojka. Sa osamnaest godina, umesto da, kao drugi pošteni građani, odlazim na izlete u prirodu, znatiželjno sam obavio nekoliko kratkoročnih ljubavnih izleta. Kako da se sada kajem kada ne mogu da se setim ni imena tih partnerki?! Teši me što sam takva iskustva sticao u mladosti, za razliku od muških i ženskih kolega iz javnog života koji su u svojim zrelim godinama shvatili da su u pogrešnom braku – otvoreno će naš sagovornik.

Aleksandra Mijalković

objavljeno: 03.02.2014.

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.