Izvor: JavneVesti.com, 23.Feb.2014, 15:44 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pozitiva!
Posljednjih godina sve više primjećujem jednu zanimljivu osobinu kod ljudi na ovim prostorima. Mnogo je takvih, ali ova mi je posebno zanimljiva. Nigdje kao ovdje ljudi vam neće tako rado prezentovati svoju privatnost. Na samo jedno vaše ljubazno pitanje, osmijeh, riječ, slijedi traktat.
„Kako ste?“, pitam ja, a umjesto jednog kurtoznog „Dobro, hvala na pitanju, vi?“, dobijam mnogo odgovora. „Nisam se naspavala“, „Ma jao, vraćam kredit za Jovanu, možeš misliti kako me zeznula“, „Teško mi je na poslu, a zamisli i platu su nam smanjili“, „Jao, ne znam da li će nam spojiti nekoliko dana u januaru, jer bih toliko htjela da idem na skijanje“. Klimam glavom, smješkam se, saosjećajno ih tapšem po ramenima, i pitam se zašto ne držim jezik za zubima. Uz sve svoje standardne dnevne brige, sada moram da slušam i o nečijem manikiru koji nije uspio, struji koja je poskupila, i sve većim cijenama namirnica. Eto, ja ne živim, ne kupujem, ne dišem, pa ni ne znam da je sve poskupilo. Problemi? Ma, naravno da ih nemam. I uvijek sam dobro, jer se uvijek smijem. Otkud meni sa samo svojih dvadeset šest problemi? Ok, i nemam nekih velikih, priznajem, ali to ne znači da sam željna tuđih.
I pitam se po ko zna koji put, zašto ljudi imaju potrebu da me zatrpavaju svojim problemima koje mi pri tom ne mogu da riješim. Da se odmah razumijemo, ovdje se ne radi o prijateljima, rodbini, partneru, ljudima sa čijim problemima saosjećam, slušam ih i rado pokušavam iznaći odgovore i rješenja, ovdje mislim na probleme običnih ljudi, slučajnih prolaznika. Onih čije ime i prezime znate, spojile su vas neke okolnosti, koje nisu ni prijateljske ni rodbinske, ali su očigledno sebi dali za pravo da vam izreferišu sve ono što ih tišti. Kada bi bar mogla da im pomognem? Ne bi mi onda ni bilo toliko žao što moram da ih slušam.
Još se pitam, zašto misle da me to zanima? S druge strane, zašto mi ne ispričaju lijepe stvari? Sigurna sam da se jutros u njihovim životima desilo i nešto prijatno. Zašto mi ne pričaju kada dobiju platu koliko novca imaju, već se oglase kada je potroše i onda se hvale promajom u novčaniku. Zašto mi ne pričaju šta su lijepo ovog mjeseca kupili, jer sam sigurna da jesu, budući da su u svim marketima i buticima, uvijek gužve, nego se hvale skupoćom. Zašto ljudi ne pričaju o vedrim stvarima? Ne znam. Da li smo nepopravljivi pesimisti, ili ne želimo da svojom srećom paradiramo pred drugima plašeći se njihove ljubomore ili zavisti? Ne znam, a voljela bih da znam.
Dragi ljudi, ispred mene slobodno paradirajte srećom, prestanite da se mrštite i tražite sve ono što je loše, kada je uvijek mnogo više onih trenutaka koji su ispunjeni srećom. A i ako nije, evocirajte uspomene na takve momente, i poštedite me pesimizma.
