Izvor: Luftika.rs, 05.Jan.2024, 15:05

Ovo je priča o najčudnijoj sahrani – sanduk je ličio na kesu, a mrtvačka kola bila su traktor

Ovo je priča o jednoj sahrani – najčudnijoj sahrani u istoriji čovečanstva. Sanduk je ličio na ogromnu platnenu kesu, mrtvačka kola su bila traktor, a grob – džinovska rupa. Grobari su bili atomski stručnjaci.
A mrtvac? To je bila „kalandrija“, najveći i najopasniji radioaktivni predmet koji je do tada ikada bio sagrađen. Davne 1952. godine desila se prva velika nuklearna nesreća na našoj planeti. Nije bilo ni malo naivno, nesreća na reci Čok u Kanadi proglašena je za >> Pročitaj celu vest na sajtu Luftika.rs << peti nivo ozbiljnosti. Poređenja radi Černobilj je bio sedmi nivo.
Stručnjaci tvrde da je stepen radioaktivnosti ovog aluminijumskog rezervoara od 2,5 tone, srca golemog nuklearnog reaktora, bio ravan polovini do tada proizvedenog radijuma u svetu.
Postupak za pravnu kompenzacija nesrećnim radnicima zaduženim za sanaciju ovog objekta nije bio gotov ni 2021. godine. Tekst o ovoj skoro pa zaboravljenoj nesreći prenosimo vam u celosti.
Atomska sahrana „Kalandrija“ je radila pet godina – duže od predviđenog roka za takav reaktor sa teškom vodom i uranijumom. Onda je jednog dana u postrojenjima na reci Čalk (Kanada) odjeknuo signal za uzbunu.
Osetljivi instrumenti otkrili su izboj radioaktivnih zrakova u dimnjaku reaktora, visokom 60 metara, najjačem izvoru neutrona na svetu. U njegovoj sredini, aluminijumskom rezervoaru, eksplodiralo je nekoliko cevi sa uranijumovim šipkama, onesposobivši tako reaktor.
Sirene su zavijale u svim odeljenjima i osoblje je hitno napuštalo svoja radna mesta. Samo su rukovodioci ostali da nadziru utvrđivanje stepena radioaktivnosti materija prosutih na pod.
Ubrzo se utvrdilo da stepen radioaktivnosti zrakova nije opasan po zdravlje, ali bi mogao da ometa izvođenje delikatnih merenja.
Dramatična operacija Plan za dezinotksikaciju štetnih zračenja i opravku reaktora bio je dosta složen. Rad na tome je trajao od petka popodne, a u ponedeljak već svi nameštenici bili su na svojim mestima.
Tehničari su sagradili naročite optičke uređaje za ispitivanje unutrašnjosti reakora da bi se odredilo koja je cev sa uranijumom prsla. Trebalo je izvući svih 176 cevi – složen zadatak zbog snažnog zračenja.
Čak i sa maskama i zaštitnim odelom, ljudi su smeli da ostanu svega nekoliko minuta kod reaktora, posle čega su ih zamenjivali drugi. Po izvlačenju svih cevi, stepen radioaktivnosti je ispitan sondama.
Dalji korak se sastojao u vađenju samog rezervoara – operacija puna dramatičnosti.
Predviđeno je da se rezervoar izvuče dizalicom iz reaktora visine 10,5 metara, pa da se, zatim, spusti u platnenu kesu na visećoj skeli snabdevenoj podupiračima. Skela bi se oborila u horizontalni položaj, a potom bila odvučena velikim traktorom na „groblje“.
Veliki trenutak Najzad je sve bilo spremno. Celokupna operacija sadržala je 28 odvojenih radnji. Spiker iz kontrolne sobe preko zvučnika upravljao je radom.
„Pokret broj jedan. Zakačiti kuku za rezervoar i pripremiti za dizanje… Broj dva, dići rezervoar dva metra…“
Lagano se aluminijumski rezervoar izdigao iznad strukture reaktora. Na zaklonjenim mestima fotografi su bili spremni za snimanje.
Potom je zaštitna ekipa žurno izmerila jačinu zrakova koji su izbijali iz rezervoara. Dalje se radilo po planu. Aparati su škljocali, dok je dizalica odmereno i bez napora spuštala rezervoar u platnenu kesu. Spuštanje skele i dovođenje traktora, čiji je vozač bio zaštićen debelim olovnim štitom, nije dugo trajalo.
Sablasna povorka Drugi zvižduk obavestio je sve radnike da su pogrebne svečanosti otpočele. napred su pošla kola sa kontrolorima, a za njima se kretao traktor sa „kalandrijom“. Zaštitno odeljenje za ispitivanje intoksikacije zemljišta dolazilo je na kraju.
Sablasnu povorku dočekala je pustoš. Stražari su se povukli, a obično dobro čuvana kapija zjapila je širom otvorena. U zgradama duž puta bili su postavljeni instrumenti za merenje stepena radioaktivnosti. Čim bi rezervoar naišao, njihova električna pera bi zabeležila skok krivih.
Najzad je „kalandrija“ sahranjena u veliku rupu, a buldožer je nasuo gomile peska.
Priča se ovim završava. Reaktor je ponovo proradio, a i grob „kalandrije“ nije zaboravljen.
Zbog radijacije u Černobilju,Tim je rođen bez nogu i sa jednom rukom, danas pleše, vežba i putuje svetom
Izvor: NIN

Nastavak na Luftika.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Luftika.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Luftika.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.