Andrija Milošević: Bilo je trenutaka kada sam morao da preživljavam

Izvor: Story, 08.Feb.2015, 21:39   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Andrija Milošević: Bilo je trenutaka kada sam morao da preživljavam

Otkrivajući kako je pre godinu i po dana ostao bez oca, crnogorski glumac govori i o razlozima zbog kojih se povukao iz gradskih dešavanja, opisuje koliko je vezan za majku i kako provodi vreme sa devojkom Sandrom

Andrija Milošević, Foto: Luka Šarac,

Mnogo bitnije od činjnice što je Andrija Milošević (36) sada poznat kao glumac i zabavljač, jeste to na koji način je do toga došao, kojim putevima se probijao i koliku je cenu za to platio. Njegovo prezime >> Pročitaj celu vest na sajtu Story << izgovara se sa kratkouzlaznim akcentom na slovu i. Tako su ga barem izgovarali njegovi preci, potomci Brankovića sa Kosova, koji su se nakon čuvenog boja iz 1389. godine doselili na Pelev Brijeg u blizini manastira Morača. Rođen je u Podgorici, odrastao je u Nikšiću. Otac mu je bio diplomirani difovac, a majka zaposlena u pivari. Ima mlađeg brata. Kada govori o svom životu, citira Duška Radovića: Ja sam kroz život prošao kao kroz samoposlugu. Čega god da sam se dotakao, to sam skupo platio. Zna da svira klavir i piše bajke. Počeo je da se bavi glumom onda kada još nijednu predstavu nije odgledao.

Siguran je u sebe. Pauza između trenutka kada mu postavite pitanje i momenta kada on počne da odgovara, gotovo da ne postoji. Odnedavno se može pohvaliti i kao inovator iz oblasti društvenih mreža. Napravio je selfi sa svojom bakom i u rekordnom roku dobio nekoliko desetina hiljada lajkova, a taj trend počeli da praktikuju i drugi poznati. Razgovarali smo uoči premijere filma Gorčilo - Jesi li to došao da me vidiš. Ima nekoliko kila viška, ali i njih će se rešiti kroz šalu.

- Na jednom od snimanja Gorčila, doneli su nam tepsiju priganica. Bili smo u jednom crnogorskom selu. Ta hrana bila je namenjena čitavoj filsmoj ekipi, a ja sam je pojeo sam. Ali, počeo sam da treniram. I evo na svakih 15 dana ću na društvenim mrežama postavljati fotografiju koja će ilustzrovati koliko sam smršao - počeo je priču.

Story: Da li grešimo ako ocenimo da ste se u proteklom periodu povukli iz gradskih dešavanja? Splasnule su one priče kako je Andrija Milošević zavodnik, najpoželjniji neženja i slično?

- Jesam. Povukao sam se. Imam svoj život i ne izlazim previše. Radim. Ono što mi je važno jeste da kada je prestalo da se piše o tome koji splav sam sinoć posetio, počelo je da se izveštava o nekim drugim, po mene značajnijim stvarima. Otvorio se prostor da promovišem one vrednije.

Story: Novinari ipak ne prestaju da vas pitaju kada ćete se oženiti, pogotovo od kako ste u vezi sa koleginicom Sandrom Tomić.

- Treba voleti i živeti, to je najbitnije. Ne opterećivati se. Sandra i ja ispunjavamo svakodnevicu sasvim normalnim stvarima. Opušteni smo. Svi će biti obavešteni kada se budem ženio, jer to ne možete da sakrijete sve i kada želite. Voleo bih i da imam decu, ali to će se desiti kada bude najbolji momenat za tako nešto. Ne treba biti očajan što si u tridesetim godinama, a nisi se oženio.

Story: Vaša veza sa Sandrom potvrđuje nepisano pravilo da se glumci međusobno najbolje razumeju.

- Ona je završila Fakultet dramskih umetnosti i sada je na pragu ubiranja glumačkih plodova. Ja je u tome podržavam i ono što mogu da kažem jeste da se idealno razumemo i dopunjavamo. Možda bi to bilo tako i da ona nema veze sa glumom. A još je bolje što je povezana sa ovom umetnošću.

Story: Od jednog boksera se ne očekuje da se izvan ringa bije sa ljudima, ali se od duhovitih ljudi traži da uvek budu zabavni. Kako se nosite sa tim?

- Od trenutka kada ustanem automatski imam tu pozitivnu energiju. Kako dan odmiče, izvesno je da se ona umanjuje. Raznorazni probelmi u toku jednog dana te grizu kao pirane. Ali što se mene tiče, kada god se probudim, presrećan sam.

Story: Sa svojih 15 godina već ste uključili u život na način koji je predviđen za neko kasnije životno doba. Koliko je teško da se čovek ostvari bez neke zaleđine i protekcije?

- Morao sam da preživljavam. Bavim se medijima kao takvim i u skladu sa tim, trpeo sam različite diskvalifikacije zbog mog komercijalnog pristupa glumačkom pozivu. Ali, u komercijalnom ne vidim ništa loše. Ne umanjuje Pikasa kao umetnika činjenica da se njegova slika proda po ceni od 50 miliona evra. Što je veći umetnik, to je više komercijalan. Samo u našim malim sredinama postoji to da oni koji nemaju kapaciteta da rade mnogo, izmišljaju različita opravdanja, ali time se ne treba mnogo baviti. Voleo bih kada bih sve njih mogao da inspirišem da shvate koliko vrede, kao i da usvoje kako je u ovom multimedijalnom svetu sve komercijalno. Ne možeš se baviti ovim poslom ako niko ne zna čime se zapravo baviš.

Story: Zbog čega ste onda rekli da pozivu da budete deo šou-programa Audicija?

- Prvo, Željko Mitrović mi je odlično obrazložio zbog čega bi trebalo da prihvatim taj poziv. On je vrlo inteligentan čovek i strastveno je želeo da taj projekat uspe. Isti sam takav i ja kada je reč o projektima koje zamislim. S obzirom na to da sam na televiziji Pink radio svoju prvu veliku seriju Mješoviti brak, osećao sam da mu u ovom trenutku nekako dugujem kao prijatelju. Sa njim sam uvek to bio, čak i onda kada sam radio na drugim televizijama. Upravo zbog toga što se pridržavam nekog moralnog kodeksa, koji znači da kada smo ti i ja jednom dobri, uvek ćemo biti dobri. Nisam čovek koji će prodati veru za večeru, niti sam to ikada radio do sada. Iskreno, trudim se da čitavu našu medijsku priču malo relaksiram. Tu mislim na umanjivanje rivaliteta i nedopuštanje da postoji bilo kakva tenzija ili pogrešno razumevanje stvari. Audicija za sada beleži enormnu gledanost, a videćemo u šta će to izrasti. Ono o čemu Željko i ja trenutno razgovaramo, mislim da će biti još bolje i gledanije. Jednostavno, u ovom poslu, kao kreativac moram da imam nekog ko će znati da me inspiriše i podrži. Ne vidim u tome ništa loše.

Story: Pored vas, u žiriju su Dragan Marinković Maca, Milan Kalinić i Marko Živić. Ko je tu po vama najduhovitiji?

- Marko Živić najmanje od svih nas govori, tako da je on najduhovitiji.

Story: Kada ste kao student došli u Beograd, bilo vam je zanimljivo da ceo dan šetate ulicama i gledate u zgrade. A danas?

- Beograd je simbol slobodnog grada. On je mesto na kojem imate više paralelnih stvarnosti. Ovde možete da izaberete stvarnost koju želite da živite. On je grad koji mnogo brzo zavolite. Bez Beograda, mnogi od nas ne bi bili ono što jesu.

Story: Znate li za onaj vic da je najduža jednosmerna ulica na svetu Podgorica-Beograd?

- Tako nekako, ali zaista zanimljivo je na koliko sam stvari bio spreman da bih došao ovde. Kada sam prvi put kročio i Jugoslovensko dramsko pozorište i odgledao predstvau, zaljubio sam se u život u Beogradu.

Story: Međutim, niste jedan od onih koji zapostavlja rodnu grudu. Odlazite kod roditelja u Crnu Goru, a jednom prilikom ste izjavili: Otac i majka su moja đeca.

- Tako je. Otac mi je umro pre godinu i po dana, a majka je kao moje dete. Do svoje 15 godine bio sam ja njeno, a posle toga je ona postala moje. Bukvalno. Mislim da to nije specifično za mene, jer ima mnogo primera porodica koje su oslonjene na jednog čoveka. Kao što je sada moja familija oslonjena na mene. ‘Ajde da kažemo da u toj poziciji preuzimate najviše odgovornosti, pa samim tim najveći broj stvari i doprinosite. Moja majka je jedna divna žena. Ja je zovem Crveni krst, zato što se uvek više brinula za druge nego za sebe, što je zapravo deo vaspitanja generacije kojoj pripada. Takav sam negde i ja, osetljiv.

Story: Jeste li osetljivi i na komentare na društvenim mrežama, kakvi god oni bili?

- Ne patim od toga da budem u žiži interesovanja. Ipak, drago mi je kada postoji neko dete ili tinejdžerka koja prati tvoj put. Evo baš nedavno mi je neka mala napisala: Čula sam kada si davno rekao da čovek samo treba da prati svoj put i ne dozvoli da ga drugi poremene. Poslušala sam te i uspela.

Story: Jednom ste rekli: Kada malo patiš, tada se osećaš čovekom. Možete li to da rastumačite?

- Nikita Mihalkov je izdao jedan manifest u kojem kaže da je svaki dobar čovek pomalo konzervativan. To tumačim tako da je zapravo čovek koji pati, u stvari čovek. Zato što kada osetiš nepravdu i ako te ona zaboli, znači da si i dalje čovek. Onda kada tako nešto ne osećaš, ili prestaneš da osećaš, tačnije postaneš emotivno hendikepiran, to nije dobro. Ljude koji po svaku cenu žele da se domognu nečega što žele, ne zanima ono što ti osećaš. Ne zanima ih ništa, zato što ih čovek kao takav ne interesuje. Ja uvek mogu da se vratim negde i radim ovo što u radim u nekom manjem ili većem obliku. Znanje ne može niko da mi oduzme, a onaj bez znanja šta ima? Ima bezobrazluk kojim ide kroz vreme. Međutim, ova priča je jedna široka filozofska tema, ali poenta je da čovek koji pati i oseća, i dalje je čovek.

Story: Kada ste se dotakli znanja i zanimanja, imamo priliku da vas gledamo u filmu Gorčilo - Jesi li to došao da me vidiš? Prepoznatljivi crnogorski humor u tom filmu je cilj ili sredstvo?

- On je sredstvo, a cilj ovog filma jeste da dopre do publike na jedan fin, romantičan i nežan način. Mislim da nam on omogućava da se osvrnemo na doba kada su neke drugačije vrednosti bile aktuelne u društvu. Kada su ljudi imali probleme koji se razlikuju od onih koji ih danas more. Crnogorski humor kao takav jednostavno postoji, on čak nije ni sredstvo, jer predstavlja nešto preko čega ne možete da pređete. Njime se treba baviti, a ne diskvalifikovati ga.

Story: Kada kažete neke drugačije vrednosti, na šta mislite?

- Mi danas mislimo samo na materijalno. Ljudi koji su na ovim prostorima živeli tokom šezdesetih godina, kada se i događa radnja filma Gorčilo, imali su takoreći ideološka stremljenja. Njihove brige ticale su se onoga u šta veruju.

Story: Smatrate li da nam je realnost smešnija od filma?

- Treš percipiram kao povod za raznorazne ideje koje imam. Kada kažem treš, mislim na takvu vrstu muzike, ljudi, na kulturu generalno. Treš kultura danas pobeđuje na svim frontovima upravo zato što nam je stvarnost previše liberalna. Ovde sve može. Sve može i ništa ne mora. Mi kao da nemamo definiciju za stvari koje nas okružuju. Pojave u našem društvu vrlo često ne umemo da opišemo. Ne znamo ni zašto postoje, a kamoli zašto taj treš dobija na trežini u medijima. To je jednostavno Mars. Mi ne živimo na Zemlji, mi živimo na Marsu.

Story: Ali i u ovom okruženju koji liči na neku drugu planetu, vi ste se probili kao lepo vaspitan i fin momak, a humor vam je u svemu tome bio najbolji saveznik. Je li to bio teži put, ili vam je baš zbog toga slađe što ste uspeli?

- Nije to teži put, to je jedini ispravan put. Da radiš ono za šta si profesionalno sposoban. Ja sam za zanimanje kojim se bavim završio fakultet i bilo bi najlogičnije kada bi svako od nas radio ono za šta se školovao. E sad, to što je na našem podneblju mnogo puta potvrđeno da što si gori, to ti je bolje, predstavlja temu za psihologe i sociologe. Ima jedna fenomenalna knjiga Isidore Sekulić koju bih voleo da ljudi pročitaju. Reč je o delu Balkan. To je zapravo presek mentaliteta malih naroda. Misli iz te knjige apsolutno možete da preslikate na našu stvarnost. Očito je da je malo dobrih ljudi, a čini se i kako se dobrota nikada manje nije cenila.

Razgovarao: Stefan Tošović

Nastavak na Story...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Story. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Story. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.