Izvor: Blic, 07.Mar.2010, 01:15 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Šta nas je snašlo
Nekako smo naviknuti da snježne padavine svake zime iznenade manje obične građane, a više zimske službe, koje nikako da prihvate činjenicu da se voda na hladnoći smrzava i pretvara u led. Ove godine, doduše, do iznenađenja nije dovelo zamrznuto agregatno stanje (s kojim su se putari relativno uspješno nosili), već su nevolju stvorile poplave. Na sve strane bujaju rijeke i potoci, iz dubina naviru podzemne vode, samo što ne plave arteški bunari. Urotile se vode, hoće vascijeli >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << svijet da potope.
Naravno, bilo je toga i ranije te su ljudi odvajkada teško izlazili na kraj sa podivljalom stihijom, ali zbog toga i postoji čitav sistem zaštite, koji mora da efikasno djeluje u kriznim situacijama.
Zbog čega proteklih dana to nije osobito funkcionisalo i kako je moguće da nakon tolikih decenija uporne borbe protiv bujica ponovo dolazi do probijanja nasipa i brana, do izlijevanja silnih voda i plavljenja obradivih površina, jednom riječju do ogromnih šteta? Šta je zakazalo? Je li voda bila dublja ili je pamet bila plića?
Među nevidljivim bolestima našeg današnjeg društva pažljiv posmatrač mora uočiti i boljku, koju bismo mogli nazvati krizom kolektiviteta. Već duže vrijeme, naime, generalni trend (da tako kažemo iako je možda bolji izraz – duh epohe) u prvi plan stavlja pojedinca, dok kolektivni interes drastično pada u drugi plan i nestaje sa javne scene, postaje sporedan i nevažan. U sklopu tih tendencija i zaštita od prirodnih nevolja biva drugorazredna, ponestaju sredstva i kadrovi, zakazuje društvena briga.
A onda vrag dođe po svoje... Ili naiđe zemljotres kao u Latinskoj Americi, ili vatra u Grčkoj, ili žestok grad pobije ljetinu, ili silna voda poplavi sela i gradove, te se čovjek pojedinac u ljutoj nevolji u zadnji čas prisjeti da je ipak član zajednice i da sam samcijat nije u stanju da se nosi sa silama prirode. Jer biva tako da samo povremena sreća bude lična, a nesreća stalna i kolektivna.
