Izvor: Nezavisne Novine, 22.Jun.2015, 21:46   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Imamo prvaka, ali samo u PES-u

U poplavi uobičajeno loših vijesti na bosanskim i hercegovačkim portalima, od politikantskog natezanja oko obilježavanja godišnjica pokolja iz prošlog rata, prepucavanja oko interpretacija pretprošlog, smrti beba u Mostarskoj bolnici, masakra u Grazu kojeg je počinio čovjek porijeklom iz BiH, jada i bijede na svim stranama i svim razinama, kao melem na ranu i ohrabrenje vjere u bolju budućnost trebala bi valjda doći vidljivo istaknuta vijest da je izvjesni Mirza Jahić, Bosanac >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << nastanjen u Austriji, zajedno s trojicom kolega, uspio oboriti svjetski rekord u igranju PES-a (Pro EvolutionSoccera), najpopularnije video igre na temu nogometa, koji je iznosio 38 sati i 49 minuta.

Počeli su igrati u petak u 20 sati, a završili su u nedjelju nakon punih 40 sati igranja bez spavanja, čime su se upisali u Guinnessovu knjigu rekorda.

"Uspio sam, novi sam rekorder u igranju PES-a. Osjećaj je nevjerovatan", kaže šampion nakon trijumfa. "Nisam mogao ni sanjati da će se jednog dana moje ime naći u Guinnessovoj knjizi rekorda. Ovo je najveće dostignuće u mom životu, još jedan san koji sam ostvario", dodaje Jahić, kao da je pridonio ne znam kakvom pomicanju granice ljudskih psiho-fizičkih, da ne kažem intelektualnih ili kreativnih sposobnosti, a ne da je dva dana  bez spavanja drndao po džojstiku, u zanimaciji primjerenijoj desetogodišnjaku.

"Želim zahvaliti svima, vaša me podrška motiviše da napravim još veći uspjeh." Istaknuo je, obećavajući valjda, ako je to uopće zamislivo, još veće pothvate, pa možda uskoro za igricom izdura, bez spavanja i odlaska na WC, čak i pet dana. Zahvaljuje i zaručnici bez koje ne bi uspio. Pomalo je atipično, ne to što joj zahvaljuje, već što je uopće ima, jer su tipovi za koje znam da provode pola života za igricama uglavnom samci. Kao pravi šampion neće dugo ležati na lovorikama: "Uskoro se vraćam treninzima, a igrat ću i prijateljske utakmice." Očekujemo da će briljantni gejmer biti proglašen sportašem godine u BiH, a možda i osobom godine na izvjesnim manifestacijama, možda dobije pečat, a možda ga i neki gradovi proglase počasnim građaninom.

E sad, sve bi ovo bilo lako i zabavno kad bi ispod virtualne stvarnosti video igara, X factora, Big Brothera i sličnih plitkih zanimacija koje nalazimo po cijelom svijetu i kojima se svugdje pridaje nerazmjerno velika pozornost, u BiH postojao neki čvrsti, strukturirani svijet društvene, ekonomske, kulturne stvarnosti. Nažalost, odnos virtualnog i stvarnog u BiH nije jednostavan ni jednosmjeran. Lako se sprdati i ironizirati džojstik-efendiju, ali koja je razlika između njega i virtualne društveno političke stvarnosti u govoru većine političara u BiH, naročito onda kada govore o svojim postignućima i zaslugama u prošlosti, i  boljim danima u budućnosti?

Je li čitav prostor javnog govora u BiH u stvari potpuno virtualan i odvojen od stvarnosti jednako kao i Pro EvolutionSoccer od stvarnog igranja nogometa?  Ono što me zaintrigiralo u vijesti o novom rekorderu u igranju PES-a, nije ispraznost same te vijesti, već dojam da ona nije nimalo ispraznija od većine tzv. "ozbiljnih" vijesti o aktivnostima glavnih političkih aktera kojima je okružena.

Igranje nije puka razbibriga i gubljenje vremena već i nakon djetinjstva može biti vrlo instruktivna. Strateške igre, poput monopola, rizika i sl. u vrijeme osnovne škole bile su faza učenja kroz igru o svijetu jednako važna kao i škola. Problem nastaje kada se zaglavi u toj elementarnoj "školi" i ne ide dalje. Na fakultetu si mogao pouzdano znati da je netko "zaglavio" ako bi nastavljao s tom vrstom razbibrige. Proći malo pokera nije naodmet za naučiti što je blefiranje, što kasnije koristi i u drugim životnim dimenzijama, o ekipnim sportovima da i ne govorimo. Čovjek i u zrelijim godinama može kroz igru naučiti neslućene stvari. Nedavno mi se dogodilo da smo se na basketu umjesto uobičajene šestorice okupila samo trojica. Najmlađi od nas je predložio igru "svatko za sebe", koja se može nazvati i "svatko protiv svakoga". Dakle, igramo sva trojica istovremeno. Dok je lopta u jednog, druga dvojica ga zajedno pokušavaju spriječiti, ali istovremeno, kao privremeni saveznici, s nepovjerenjem prate jedan drugoga, jer ako ovaj u kojeg je lopta uspije šutirati i lopte se odbije do jednog od druge dvojice, njihova koalicija odmah propada, savezništvo se odmah mijenja, pa prvi i treći sada čuvaju njega. Igrajući taj čudan basket u troje, za sebe, protiv druge dvojice, od kojih svatko isto tako igra samo za sebe, shvatio sam da se nalazim unutar savršene simulacije stanje u BiH. Igra mi je pomogla shvatiti neke strategije, koje, puko teorijski, ne bih mogao proniknuti. Preporučujem tu igru svima koji žele ozbiljnije promišljati strukturiranje nacionalnih interesa i savezništava u BiH, ovisno o tome u koga je "lopta", tj. tko trenutno diktira dinamiku igre.

Igre postaju problem kad umjesto da pomažu bolje shvatiti stvarnost, postaju zamjena za nju. Pogotovo kad su u sprezi s kockom, poput sportske kladionice koja funkcionira dijelom i kao surogat za poduzetništvo. Jer oni kao nešto prate, proučavaju biltene, donose odluke, investiraju. Dio konačnog ishoda ovisi o sreći, a dio o znanju, intuiciji, dojavi, dakle o "investitoru". Nažalost, ni na burzama nije bitno drugačije. Problem je s kladionicom što u siromašnim zemljama poput BiH najčešće ne ostaje na razini virtualnog, već utječe na stvarni život, kao u onoj anegdoti: "Tata, hoće li biti išta za večeru? - Hoće, sine, ako pobijedi Villarreal."

Prije dvije godine nas je razgalila vijest, popraćena fascinantnim fotografijama kako se Japanci u paintballu igraju Hrvata i Srba. Podijeljeni na dvije ekipe, s prikladnim uniformama i ikonografijom, "srpski Japanci" s kokardama i ponešto JNA crvenih zvijezda, "hrvatski" u šarolikim, više zapadnim odorama, s oružjem koje umjesto olova ispaljuje boju, naganjaju se po šumi i ludo zabavljaju. Stvarni ljudi se tu igraju virtualnog rata u kojem svojim tijelima uprizoruju nekada stvarno sukobljene strane.

U paraleli s video igrama najmučnije je to što, bez problema, velike igrače međunarodne zajednice oko BiH možemo zamisliti kako, poput neke suvremene varijante grčkih bogova koji su se s Olimpa poigravali ljudima, sjede za konzolom, imaju svoje virtualne timove i igraju igru sa stvarnim sudbinama. Kao što je Heraklit rekao da je sudbina poput djeteta koje se igra kockom, pa je shodno tome promatrao klince u igri na sasvim drugačiji način od drugih ljudi, tako se, uz spoznaju o virtualnosti kojom smo okruženi, ne možemo više olako sprdati ni s rekorderom u PES-u.
Pogledaj vesti o: Poplave

Nastavak na Nezavisne Novine...