Prodati plave slonove Nobelu

Izvor: Politika, 11.Sep.2010, 18:38   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Prodati plave slonove Nobelu

Hauard Moskovic, utemeljivač nove naučne discipline – genomike uma, mladima za čitanje i učenje preporučuje tri oblasti kojima će izgraditi um i dušu: matematiku, lepu književnost i velika istorijska dela. Najviše se ponosi nagradom „Sigma” za 2010. godinu, čiji su dobitnici, s velikom verovatnoćom, budući nobelovci. Prvi put govori za bilo koje javno glasilo u Srbiji

Ako ne znate kako nekome da utrapite plave slonove, pozovite vrsnog znalca psihozifike. Mislite >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << da se šalimo? Ne, to je ogranak eksperimentalne psihologije koji izučava vezu između fizičkog podsticaja i čulnog odziva. Doživljavanje ukusa, na primer.

A kako se u to uklapa genomika uma?

Mnogo zapitkujete. Zato ćemo vas prepustiti nesvakidašnjem naučniku i mudracu, Hauardu Moskovicu, koji je iz mentalne psihofizike stvorio novu naučnu disciplinu – genomiku uma. Podjednako je uvažen i u eksperimentalnoj psihologiji i u psihofizici i u osmišljavanju vrhunskih svetskih postupaka izučavanja tržišta. Napisao je (i uredio) 20 knjiga i objavio više od 400 naučnih članaka i poglavlja u stručnim knjigama, a veoma traženu „Prodati plave slonove” potpisao je zajedno s Aleksom Gofmanom.

Doktorirao je eksperimentalnu psihologiju na Harvardu, a od brojnih priznanja najviše se ponosi najnovijim – nagradom „Sigma” za 2010 – čiji su dobitnici, s velikom verovatnoćom, budući nobelovci. Više od 200 članova po pozivu iz istoimenog udruženja naučnika i inženjera, osnovanog još 1886. godine, okitilo se nobelovskim odličjem.

Hauard Moskovic, inače, prvi put govori za ma koje javno glasilo u Srbiji, a gotovo tri decenije je blizak prijatelj s prof. dr Veljkom Milutinovićem, koji povremeno predavao na Njujorškom univerzitetu.

Skoro ste dobili veoma uglednu i poželjnu nagradu „Sigma za utemeljenje nove naučne discipline – genomika uma. Hoćete li nam objasniti šta ta oblast proučava?

Genomika uma proučava doživljavanje svakodnevnog života, prirodu pojedinačnih razlika u tom opažanju. Korene vuče iz genomike koju koristi kao metaforu vodilju. Genomika tvrdi da je naše ponašanje u službi pojedinačnih jedinica zvanih geni, od kojih se svaki javlja u ograničenom broju odstupanja (aleli). Poimajući to kao metaforu, genomika uma uči da se naše opažanje svakodnevice može, na isti način, posmatrati kao skup osnovnih obrazaca odziva (reagovanje) na uobičajene događaje (na primer, kupovina), s promenama (varijacije) u kojim vidovima tih zbivanja su važni (takozvano lično procenjivanje).

I tako smo osmislili postupak popisivanja i ocenjivanja najmanjih odstupanja u svakodnevnom životu, malenih zrnaca u ponašanju, pokazujući kako su različiti delovi vlastitog procenjivanja (razumska odstupanja) na iste elemente. Dobar primer je kupovanje automobila: jedni se zanimaju za tehničke odlike, drugi za cenu, a treći za izgled. Genomika uma razotkriva temeljne odsečke ustaljenog procenjivanja i pokazuje koji su to posebni, tanani vidovi iskustva – recimo pri kupovini vozila – važni za svaki ponaosob. To je nova staza u razumevanju našeg promišljanja svakodnevnog iskustva – šta nam je bitno, a šta nije – i kako se ispoljava u većim i značajnijim oblastima, kao što su moral, umetnost, čak i ekonomija.

Poznato je da je o Vašem radu na umaku za špagete mnogo pisao američki pisac i bivši novinar Malkolm Gledvel. Ima li to veze s genomikom uma?

Da. U toku rada na umaku za špagete ustanovili smo da ne postoji nijedan koji je savršen, već da postoje tri načina ličnog razvrstavanja ili tri grupe čulnih naklonosti (za blago, za ljuto i za vrhunski sastav). Te pravilnosti smo uočili u davanju prvenstva, i u čulnom doživljavanju samih testenina i u razmišljanju ljudi u vezi s hranom, i tako smo otkrili tri obrasca u procenjivanju:

– Detaljisti – skloni su da raspredaju o svim razlikama u hrani, umacima i tako dalje;

– Tradicionalisti ili klasičari – vole da saznaju da je hrana zgotovljena na starinski način i da uživaju u kušanju;

– Zanesenjaci – više se zanimaju da čuju kakva su iskustva imali drugi, kako je pripremljeno, koji su ljudi to jeli i u kakvim okolnostima.

Kako ste smislili ovu novu naučnu disciplinu?

Posle završenih studija na Harvardu, u Laboratoriji za psihofiziku spremao sam doktorat posvećen čulu ukusa. Predavao mi je čuveni Stenli Smit Stivens, osnivač savremene psihofizike, koji je verovao u zakonitosti opažanja, u pravilnosti ispoljavanja. Mene je privlačilo to kako doživljavamo ukus, i tako sam naišao na istraživanja Engela i Saidulaha u nemačkim knjigama o psihologiji čula iz dvadesetih godina prošlog veka, u kojima su pretresali pojedinačne razlike. Bilo mi je jasno da se ljudi razlikuju po tome u čemu uživaju; gledajte ih samo kada stavljaju med u čaj ili zaslađivač i mleko u kafu.

Ali kod Stivensa je takvo razmišljanje bilo zabranjeno, bili smo opredeljeni da pronalazimo opšte zakone. Možete, dakle, pojmiti: tek što sam diplomirao, počeo sam da tragam za pravilima koja usmeravaju odstupanja u tome šta se više voli. I ja sam otkrio te zakonitosti – raznovrsne obrasce dopadanja naspram jačine čulnih nadražaja. Odatle je usledilo protezanje na razlike u idejama – šta nam se, recimo, dopada kada kupujemo. Sve to proističe iz psihofizičkog doživljaja, iz različitih ispoljavanja čulnog uživanja u zaslađivačima, kafi, idejama. Umesto nasumične, neprilagodljive i zbunjujuće promene, pomislio sam na Gregora Mendela. Možda se u tome kriju geni sklonosti u svakodnevnom doživljavanju.

U kratkom biografskom opisu, a i u razgovoru, pominjete da ste psihofizičar. Šta se pod tim podrazumeva?

Psihofizika je ogranak eksperimentalne psihologije zainteresovana za vezu između fizičkog podsticaja (na primer, sastojaka hrane) i čulnog odziva (recimo, doživljavanje ukusa, uočavanje sastava i tako dalje). To je najstarija grana, postoji 150 godina, i traga za količinskim odnosima. Istražujući u toj oblasti, tragao sam za zakonitostima mešanja ukusa; kako se doživljava pomešano slatko i slano, koliko je jako i u kojoj meri to ljudi vole?

Zatim sam ista saznanja, ali ne i podražaje, primenio na mešavinu ideja. Osmislio sam psihofiziku ideja, unutarnju duševnu psihofiziku. U tim pravilima sam video obrasce, različite vrste odziva (reakcija), grupe pojedinaca koje su iznova izranjale (na primer, zainteresovane za životna iskustva naspram zainteresovanih za materijalno blagostanje). Iz te mentalne psihofizike stvorio sam nauku – genomiku uma.

Počeli ste u „svetu ukusa, kao što ste kazali, a sada te nalaze primenjujete na vlade i na socijalno staranje. Kako se to dogodilo? Zar to nije neuobičajen put?

Veoma dobro pitanje. Kao što znate, počeo sam s fizičkim podstrekavanjem i otkrio neke zakonomernosti. Istovremeno sam zašao u svet „sviđa mi se, ne sviđa” sa istim podsticajima, kao što su rastvori šećera ili jakih zaslađivača (koliko vam se dopada dotična mešavina aspartama ili šećera?). Baveći se mešavinama, sinulo mi je da ovu zamisao proširim na to doživljavanje, te proizvode, a ne pojedinačne sastojke. I to je vodilo razumevanju kako objediniti ideje izgleda, ukusa, sastava, čak i hranljivosti, u zamisli o prehrambenim proizvodima. Posle toga išlo je lako.

Ako se može osmisliti mentalna algebra potrošačevog uma, s obzirom na mešavinu ideja o hrani (tzv. koncepti o hrani), šta se tek može uraditi s mešavinom ideja koje se tiču vlade, zakona, čak medicinskih izazova? Sada pišem 24 knjige, svaku za po jedno tematsko područje, i to će biti temeljna zbirka dela nauke nazvane genomika uma.

Upravo ste objavili knjigu pod naslovom „VI: šta MORATE znati da biste postali profesionalac”. Čemu je posvećena i zašto ste je napisali?

Mladima je danas potreban savetnik u vezi s tim šta da urade. Govorim o bitnim vrednostima, kao što je učenje i šta da očekuju u nauci i biznisu. Ima mnogo toga što se nigde ne izučava, već se uči na vlastitom ili iskustvu prijatelja. Bojim se da za to ima malo vaspitača. Mnogi čitaoci su rekli su da im je knjiga pomogla da razumeju svet u koji ulaze. Smatram, naposletku, da je to moje „moralno zaveštanje”, moj dar potonjim pokolenjima.

Godinama ste podučavali visokoškolce, sada ste poslovni čovek. Zašto i dalje podučavate mlade, kada većina biznismena nastoji da što više zaradi? Šta Vas to vuče ka studentima?

Studenti se razlikuju i od saradnika i od korisnika. S njima imate priliku da vodite, da utičete na život i tako menjate svet. Ogromna je odgovornost voditi studenta, ipak taj me posao najviše ispunjava. To je davanje dela moje duše takvoj budućnosti u čijem oblikovanju mogu pomoći, iako je, najverovatnije, neću doživeti. To je večiti optimizam da možemo ostaviti zaveštanje. Ili rečima iz „Talmuda” – „Od svih sam svojih učitelja učio, ali sam od svojih učenika mudrim postao.” U ovoj životnoj dobi, mogu vam reći da je rečeni epigram tako istinit.

Šta biste mladima preporučili da rade ili uče da bi se dobro spremili za budućnost?

Postoje tri stvari koje preporučujem za čitanje i učenje, kojima će izgraditi um i dušu:

1.Matematika... i ne samo osnovna matematika, već verovatnoća, algebra, čak teorija brojeva. Matematika osnažuje um.

2.Čitanje lepe književnosti. Ne svega i svačega, već lepe književnosti koja je izdržala probu vremena. Čitati kako pisci raščlanjuju i opisuju život.

3.Čitanje istorije, prvenstveno dela velikih istoričara, počev od Herodota i Tacita do Edvarda Gibona i njegovog „Opadanja i propasti Rimskog carstva”.

Kako će se razvijati genomika uma u sledećih deset godina?

Počeli smo genomiku uma izučavanjem hrane i potrošnje, proizvoda i usluga. Idemo brzo u susret tome da to primenimo na socijalnu politiku, obrazovanje i estetiku. Lično finansiram proučavanja, saradnike i studente i, kao što sam pomenuo, buduću zbirku knjiga, „Novi Novum organon” koji se bavi ovim izazovima. Svakom je posvećena najmanje jedna, s najmanje deset ogleda iz genetike uma opisanih jednostavno i znalački za one koji ih čitaju.

Prema tome, genomika uma doprineće svojim ogledima različitim područjima svakodnevnog iskustva. I kako se svaka nova osoba zainteresuje za nju, cela nova oblast se otvara: genomika uma iskustva iz hotela, uređenja doma ili, čak, prirode umova koji pitaju! Ne samih pitanja, već prirode umova. Na šta misle dok postavljaju pitanja i postoje li različite vrste umova kada je reč o moralu (šta treba da činim), nauci (kako svet funkcioniše), bivstvovanju (ko sam ja).

Smatrate li da će genomika uma pomoći svetskom miru, recimo da se razumevanjem „algebre uma” naroda u različitim zemljama izgradi podloga za saradnju?

Kada sam počeo da se bavim ovom naukom, drugi su rekli da bi genomika uma mogla da pomogne svetskom miru. Nisam video kako, ali nisam to ni odbacio. Danas znam da ona pruža način za naročito razumevanje – koja su to životna gledišta važna za protivnike, a u čemu se mogu saglasiti. Kada bismo saznali „algebru uma” suparnika zarobljenih sukobom, mogli bismo da prepoznamo područja i jednima i drugima prihvatljiva.

Stanko Stojiljković

objavljeno: 11/09/2010

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.