Izvor: Politika, 20.Dec.2009, 23:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Život u čekaonici
Reditelj Boris Liješević priprema u Ateljeu 212 predstavu „Čekaonica” o sudbini ljudi koji osećaju da se ono što su očekivali još uvek nije dogodilo, iako su se našli u novom sistemu
Reditelj Boris Liješević se upustio u novu pozorišnu avanturu. Na sceni Teatra u podrumu Ateljea 212 postavlja predstavu „Čekaonica” koja se bavi neobičnim sudbinama, ličnostima, ispovestima.
Da li će Liješevićeva originalnost naći pravi put do gledalaca >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << još uvek je neizvesno, jer se premijera „Čekaonice” očekuje u januaru 2010. godine. Ono što je u ovom trenutku izvesno jeste to da će Liješevićeve junake tumačiti Branka Šelić, Nebojša Ilić, Bojan Žirović i Jelena Trkulja.
Čitajući komad nemačkog pisca, reditelja i glumca Klausa Pola „Čekaonica Nemačka”, Borisa Liješevića zaintrigirala je dokumentaristika u teatru. Komad je nastao 1994. godine. Pisac je bio pozvan da bude u komisiji koja će ispitivati raspoloženje društva prema promenama u Nemačkoj do kojih je došlo posle pada Berlinskog zida i ujedinjenja dve Nemačke. Sa diktafonom u ruci, pisac je krenuo u potragu. Tridesetak Nemaca različitih struktura, pretežno vezanih za istočnu Nemačku, otkrivali su mu svoja gledišta na promene u Nemačkoj. Ti stavovi su se obično pretvarali u njihove životne priče.
– Ti ljudi su godinama čekali promene. Kada su se dugo očekivane promene konačno dogodile, ljudi su se odjednom našli u nekom novom, nepoznatom, zbunjujućem sistemu koji diktira i donosi nova pravila i novi ritam života, a oni više ne mogu da se snađu. Klaus Pol je njihove iskaze oblikovao i dobio monološki komad, koji je nazvao „Čekaonica Nemačka”. Čekaonica – jer i posle promena, ljudi i dalje nešto čekaju. Osećaju se kao da se to što su očekivali još uvek nije dogodilo. Komad je bez zapleta i dramske strukture, ali svaki pojedinačni monolog potencijalna je drama – objašnjava Liješević.
To je deo nemačke priče. Od Borisa Liješevića kreće srpska „Čekaonica”. Komad Klausa Pola ga jeste inspirisao, ali je smatrao da nije dovoljno ako kod nas postavi taj nemački komad, iako je asocijativnost očigledna. Njegov odgovor, smatra Liješević, trebalo je da bude onako važan i značajan, kao što je „Čekaonica Nemačka” bila u Nemačkoj 1994. godine, kada je komad, svojom direktnošću, prodirao do publike i otkrivao joj nešto što nije bilo toliko poznato. Liješević je pozajmio Polov princip, uzeo diktafon u ruke i krenuo u istraživanje. Pitanje koje mu se prvo nametnulo bilo je: koji su to ljudi sa kojima treba razgovarati?
– Ljudi kojima se iz osnova promenio život dolaskom novog sistema, odnosno prelaskom na novi posao, u strane firme, banke, hipermarkete... Uveden je novi način poslovanja, novo radno vreme. Nekada su ljudi radili od sedam do 15 časova, sada rade od devet do 17. To potpuno menja život. Ručak oko kojeg se okupljala porodica utopio se u novom radnom vremenu. Žene su poslovnim kodeksima izvučene iz svoje odeće i obučene u pantalone, košulje i sakoe. U mnogim hipermarketima koji rade 24 sata noćne smene rade isključivo žene. Privatni život nestaje pred zahtevima korporacija. I tu nastaju drame – u sudaru ličnog i poslovnog, a posao traži sve više i više – kaže naš sagovornik.
Boris Liješević dodaje da je čovek razapet između privatnog života i posla, to više ne može da pomiri, već mora da se opredeli za jedan ili drugi život.
– Žena skoro da nema šansu da dobije stalni posao ako ima između 20 i 30 godina i još nije rađala. I to više nije ni prećutno pravilo. Osećao sam da postoji svojevrstan dramski materijal u svakodnevici ljudi koje srećemo iza šaltera, pultova, iza tih površnih ljubaznosti... Ovaj naš rad i ova predstava će biti svojevrstan spomenik tim ljudima, kojima nigde drugde i ne može biti podignut, nego u pozorištu – objašnjava reditelj.
Boris Liješević iza sebe ima desetak pozorišnih režija. Diplomirao je na Odseku za intermedijalnu režiju u klasi prof. Bore Draškovića na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde od 2004. godine radi kao asistent. Liješević je apsolvirao i na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Grupa za srpsku književnost i jezik. Uz sebe uvek ima knjigu „Otvorena vrata” Pitera Bruka, a u radu na predstavi „Čekaonica” često se seti pripovetke „Enciklopedija mrtvih” Danila Kiša.
B. Trebješanin
[objavljeno: 21/12/2009]
