Izvor: Danas, 19.Maj.2015, 11:09 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Teatar čovjeka čini kompletnim
Teatar je živa umjetnost. Živi čovjek, po zanimanju glumac, pojavljuje se u praznom prostoru ispred živog čovjeka, tada po zanimanju gledaoca, i traži sredstvo i način da pokaže šta misli i osjeća. I tada nastaju Vrijeme, Prostor i Radnja, po Aristotelu, nastaje TEATAR.
Teatarska umjetnost nije imperativ civilizacije, ali je imperativ da se svaki čovjek upozna sa tim oblikom komunikacije. Imperativ je da se mladi ljudi, djeca, ne samo upoznaju sa teatrom kao oblikom dijaloga, >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << već i da se bave teatrom da bi kroz njega razvijali maštu i sigurnost.
Zbog toga i tako je nastao The/Arto projekat u Salzburgu, a poslije i u Zagrebu i u Beogradu. Djeca su kroz formu neverbalnih teatarskih etida pokazivala dio svoje mašte, karaktera i mentaliteta. Kroz igru i ples oni su pokazivali svoju skrivenu maštu, a forma teatra im je dala sigurnost.
Kada je organizovan The/Arto, gostovao sam u programu prevencije nasilja sa predstavom "Nasilje nema opravdanja" po gradovima Srbije (Sombor, Bor, Prokuplje, Bujanovac, Novi Pazar) i u okviru predstave sa profesionalnim glumcima u svakom od tih gradova angažovao mlade ljude i djecu u scenama neverbalnih teatarskih etida i plesa. Dogodilo se nekoliko vrlo interesantnih i značajnih dijaloških formi; teatarskih, društvenih, političkih i organizacijskih formi. Djeca koja su učestvovala u scenama na početku i na kraju predstave sasvim su pozitivno drugačije i kvantitativno kreativnije razumjevali formu i sadržaj predstave, jer su bili njeni neposredni učesnici i kreatori. Imali su intenzivnu intimnu potrebu da predstavu razumiju i njihovi vršnjaci iz škole, grada, iz publike, jer su je i oni direktno kreirali.
Djeca koja su učestvovala u predstavi dobila su drugačiji status u sredini u kojoj žive. Djeca koja su učestvovala u predstavi su se svojim vršnjacima predstavila u drugačijem obliku komunikacije. Djeca su razvijala sigurnost u sebi i sredini u kojoj žive kroz teatarsku formu. Djeca su kroz igru otvarala dio svoje mašte koji je sakriven u njima, a traži da se otkrije.
Teatarski događaj, kao predstava o nasilju, kao EU i UN projekat, pokazao je realnu impotentnu sliku društva koje ne razumije teatar ni teatarsku umjetnost kao jedan od bitnih segmenata svog razvoja niti razumije da je teatar dio mozaika koji čini jednog čovjeka, a onda i mladog čovjeka, a onda i dijete, kompletnim. Taj trenutak društvenog odnosa samo je kod djece, isključivo kod djece, pojačao želju i paničnu potrebu da učestvuju u svemu, pa i u predstavi o nasilju, kao mogućnosti da im se nešto dogodi. Nedostatak prisustva roditelja, rodbine, susjeda, direktora škola, nastavnika, psihologa, samo je kod djece pojačao strah od usamljenosti, jer oni su još mali da bi šire razumjeli vrijeme i događaje oko njih.
Teatarski događaj, predstava "Nasilje nema opravdanja", direktno je pokazala sve oblike političke nezainteresovanosti da se kroz formu teatarske predstave uz pomoć glumaca i glume djeca informišu o ogromnom društvenom problemu, jer su i oni direktni nosioci jednog oblika nasilja. Predstava je pokazala niz organizacijskih propusta društva koje nije na nivou dječije potrebe, niti čak nerazumijevanje nesposobnosti same organizacije.
Jedna obična teatarska predstava, od 45 minuta, pokazala je i otvorila desetine, stotine pitanja i pozitivnih i negativnih odgovora. Na kraju, to i jeste zadatak teatra.
Ja, Zijah A. Sokolović & The/Arto, mogao sam svoje misli i emocije uobličiti u svakodnevnu sterilnu komunikaciju pozitivnih tonova i formi, ali ja sam ambasador dobre volje i moj zadatak je da se borim i istrajem za bolje i ljepše u tituli koju nosim.
Sa poštovanjem,
Zijah A. Sokolović, ambasador dobre volje UNDP za nenasilje i toleranciju The/Arto projekat kao najbolji EU projekat u edukaciji djece
