Izvor: Objava, 04.Mar.2018, 01:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Šta znamo o našoj istoriji?

Ko su starosjedioci Balkanskog poluostrva? Staro pitanje na koje još nemamo jasan odgovor.
Kao i u svemu u životu, i svugdje na svijetu, neko mora biti prije tj. neko mora biti stariji.
Ništa nije bez korijena. Jednostavno je tako, nema tu ništa čudnovato. U familiji se zna najstariji član, rodonačelnik jedne loze od koga je sve poteklo...najstarije drvo u šumi, najstariji vuk u čoporu, itd.
Pobjednici su uvijek pisali istoriju, a onaj ko je vladao istorijom njegova je bila i budućnost.
Taj je polagao prava, il kako se kaže imao je tapiju.
Zašto je baš ovaj teren toliko zanimljiv? Zato jer je Balkan ili kako se nekad nazivao Helm, uz ostatak Mediterana, slobodno možemo reći bio centar svijeta. A i danas nema ništa manji značaj.
Tokom školovanja svi smo učeni o tzv. doseljavanju Slovena na Balkan u sedmom vijeku nakon Hrista. Kada su slovenska plemena došla iz Istočne Evrope i Azije i zaposjela velike teritorije praktično od Baltika na sjeveru do Peloponeza na jugu. Tačno se zna i godina kada je ova teorija postala zvanično učenje i dogma a taj datum je 1878.godina Berlinskog kongresa.
Sve više se uviđa koliko je ova teorija problematična, šta sve sa sobom implicira, i ko je od nje najviše profitirao. Naša nauka nažalost nije dovoljno razvijena, kroz istoriju je vječito bila navođena na krivu stazu jer su nam učitelji bili zapadnjaci, ali kap istine je jača od okeana laži.
Ipak postoje ozbiljni istoričari, lingvisti, arheolozi, filozofi, koji tvrde da je doseljavanje Slovena na Balkan blago rečeno podvala. Danas to može potvrditi i genetika, kao što je o tome govorio i američki naučnik Kljosov sa Harvarda. Lično smatram da je zaista bilo određenih seoba u tom periodu ali da one nisu imale ni približno tako velike razmjere kao što se smatra. Udio slovenskih doseljenika u stanovništvu na Balkanu ne može biti toliko značajan. Potpuno je i normalno da je istočna Evropa oduvjek bila mjesto “prelaska” naroda iz Azije u Evropu i obrnuto.
Ne postoje zabilježeni tragovi o nekim bitkama sa starosjedilačkim stanovništvom u vrijeme navodnog dolaska Slovena na Balkansko poluostrvo. Iliri koji su bili domaći stanovnici su nestali odjednom, nemoguće da je najratoborniji narod koji je ratovao decenijama sa Rimljanima odlučio da prosto ode i ustupi svoje zemlje nekim došljacima. Indikativno je i to da jezik južnoslovenskih naroda jedan, praktično isti jezik uz neke male regionalne razlike, što bi moglo značiti da je ovde na Balkanu bila prapostojbina. Poznato je da su sve do kraja 19. vijeka Evropljani Balkanske narode nazivali Ilirima, čak su i Dušanovo carstvo zapadnjaci zvali Magnum Illyricum, što na latinskom znači Velika Ilirija. U Austrougarskim popisima stanovništva i drugim izvorima jasno stoji Illyro-Serben, a postoji i izdanje Njemačko-Ilirskog rječnika koji je ustvari Njemačko-Srpski rječnik.
Danas zapadne sile imaju svoje saveznike na Balkanu, kojima su šapnuli tu ideju da su oni potomci Ilira i time im dali i istorijsko pravo na hegemonističke pretenzije a sebi obezbjedili bazu i geopolitičku pobjedu. Ali treba reći jasno, da su Albanci došli u predjele današnje Albanije tek u 11. vijeku, sa Sicilije. Bili su profesionalni stočari i živili su uglavnom na visokim nadmorskim visinama. Vjeru su redovno mjenjali čak ni jezik između Arnautskih plemena nije bio jedinstven. Naziv Albanija je takođe novijeg vremena, u prošlosti su Albanci sami sebe nazivali Šiptarima.
Na Kosovu su po turskom popisu iz 1455. godine Albanci činili 1% stanovništva.
Za svog nacionalnog heroja su uzeli Đurađa Kastriota-Skenderbega, koji je bio Srbin i po majci i po ocu, a njegov rođeni brat je sahranjen u Hilandaru. Skenderbeg je kao mladić odveden u janjičare od strane Turaka te je tamo i primio islam. Istakao se kao veliki ratnik, ali je kasnije odlučio da napusti tursku vojsku i da se vrati hrišćanstvu. Bio je gospodar Kroje a ostatak svog života je proveo ratujući protiv Osmanlija. Sva kulturna baština na Kosovu je srpska, mnogi spomenici i zadužbine srpskih kraljeva svjedoče o tome. Koliko je u pitanju geopolitika, i stezanja obruča oko Rusije, toliko su u pitanju i razna ubjeđenja. Ekonomski interes, rasistička ideologija i po mom mišljenju još nešto osim toga. Naime, ako bi se ustanovilo da Srbi ali i ostali Slovenski narodi nisu nikakvi došljaci i “azijatski varvari”, već da su ovde starosjedioci, sva istorija bi se morala ponovo pisati. Vinčanska kultura još nije detaljno istražena ali je već jasno da je to jedna od najstarijih evropskih civilizacija, i da je ona nastavak kulture Lepenskog vira. Pojedini autori govore o “Zagonetki Dunavske civilizacije”, postavlja se pitanje da li su Srbi nasljednici te civilizacije??
To je jedna velika tabu tema i postoje ogromni napori da se istraživanja u tom smjeru obesmisle. Svako se može lako uvjeriti da postoji ogromna sličnost između naše ćirilice i Vinčanskog pisma! Da li neko može povjerovati da je to eto slučajno? Zna se da je to bila visoko razvijena kultura i da su imali razvijenu tehnologiju obrade metala, što je za to vrijeme bilo izrazito napredno. Na prostoru današnje Srbije nalaze se mnoga arheološka nalazišta i ostaci te kulture, mnogo više nego na bilo kom drugom prostoru. Zamislite sada kada bi zapadnjacima trebalo objasniti da smo im upravo mi dali pismenost i svu visoko razvijenu tehnologiju graditeljstva, obrade metala, poljoprivredne tehnike pa na kraju i duhovnost i mitologiju. Iovako im je muka kad ih podsjetimo da je prije njihovih prvih univerziteta u Bolonji i Parizu, 300 godina ranije postojao univerzitet u Konstantinopolju. Iako je srpska država imala težak period i brojne ratove sa Vizantijom, ili Romejskim carstvom kako je pravilnije reći, ipak smo mi takođe bili dio tog “istočnog svijeta” i pravoslavnog svijeta. Za razliku od zapadnjaka kod kojih se ni hrišćanstvo nikad istinski nije primilo. Varvarska krv je ipak bila prejaka.
Želja za pljačkom je ipak bila prejaka, za otimanjem, kolonizovanjem, izrabljivanjem, i genocidom nad onima koje oni ne prepoznaju po duhu “kao svoje”. Da...oni koji nas danas uranijumom uče demokratiji i ljudskim pravima. Jedan zaista autentičan narod mora da ima dve stvari, a to su jezik i mitologija. Bez toga su samo entiteti i isfabrikovane sintetičke nacije. Srpski narod ima veoma staru mitologiju, a ostaci naše stare religije se mogu uočiti i u našoj hrišćanskoj religiji.
Kroz Kosovsko predanje i epsku poeziju mi smo sačuvali našu svijest o nacionalnoj pripadnosti i sačuvali smo našu pravoslavnu vjeru. Sačuvali smo sjećanje na našu slavnu prošlost i porijeklo!
To nam je davalo nadu i vjeru za oslobođenje od ropstva.
Šta je čovjek bez sjećanja? On je niko, svugdje i nigdje, nigdje ne pripada i sa njim se lako manipuliše. Onaj ko zna da čita i da osjeti “duh” spoznaće da starina našeg naroda seže veoma daleko, u daleku prošlost... Sasvim sigurno ime Srbin je mnogo starije od imena Sloven.
Ne vjerujem da se izraelski premijer Benjamin Netanyahu zbunio kad je rekao da prijateljstvo Srba i Jevreja ide unazad hiljadama godina do vremena Rimske republike.
Mora da smo nešto gadno zgriješili prema toj Evropi kad u svakoj mogućoj varijanti ona staje na stranu naših neprijatelja. Osporavaju nam Kosovo, ali ne samo zbog razloga koje sam naveo...već i zato da se mi sutra ne bi sjetili da su Srbi nekoć imali veliku državu u srednjoj Evropi i da je prije 1000 i više godina Berlin bio srpski grad. U istočnoj Njemačkoj danas, nakon vjekovne germanizacije i genocida živi još svega 60 000 Lužičkih Srba koji govore srpski jezik i izjašnjavaju se kao Srbi. Jedan od najznamenitijih Lužičkih Srba je svakako bio Gotfrid Vilehelm Lajbnic, veliki filozof i matematičar, poznat je po otkriću infinitezimalnog računa u matematici, do otkrića je došao otprilike u isto vrijeme kada i Isak Njutn. Uvijek volim da navedem primjer njemačke riječi Geist, što znači duh. Naš istoričar i veliki poznavlac jezika Radovan Damjanović tvrdi da je ta riječ od srpske riječi gost. Znamo i da se na engleskom jeziku slično kaže duh-ghost. A duh je gost jer se u stara vremena smatralo da kad te posjeti neki gost to može biti božanstvo ili duh predaka.
I od toga dolazi tradicionalna srpska gostoprimljivost.
Adolf Hitler u svojoj knjizi “Moja borba” žali jer je svjestan da ogroman broj Nijemaca ima slovensku krv. Kao što je i Fridrih Niče, takođe veliki filozof kojeg su nacisti brutalno iskoristili za svoju izopačenu ideologiju, bio poljskog porijekla. Istorija Germansko-Slovenskog sukoba je jedna velika epoha istorije Evrope! To nije nešto što je od juče ili što se periodično pojavljivalo igrom slučaja. Onako kao što je Adolf Hitler išao na Rusiju, danas isto tako NATO pakt gomila svoje trupe na istoku. Ništa se nije promjenilo. Kao što su u nacističkim jedinicama 1941. godine bili ne samo Nijemci, već i Norvežani, Holanđani, Hrvati, Mađari, Bugari, Rumuni, tako i danas svi ti narodi imaju svoje vojnike u NATO alijansi koja se sprema za konačni obračun.
Poznati njemački filozof Hegel u “Filozofiji istorije” kaže da Sloveni nisu istorijski narod. Spominje njihovo “azijsko porijeklo” što hegelovskim jezikom rečeno, a i u takvim sličnim intelektualnim krugovima doslovno znači narod nesposoban za slobodu. Bez neke povijesne uloge. Doduše, istina, kaže Hegel da su u određenim vremenima ti narodi imali svoje države i bili prethodnica u odbrani pred “azijatskim hordama”. Slovenski narodi koji žive od Trsta na zapadu do Vladivostoka na Tihom okeanu su itekako istorijski narod. Osobito srpski narod.
Navešću jedan primjer, jedan od mnogih! 1389. godine se na Kosovu polju odigrala velika bitka.
Tada je Sveti knez Lazar sa svojim vitezovima stao na branik svoje otadžbine, to nije bila samo naša pobjeda već i pobjeda cijele hrišćanske Evrope! Dubrovčani su iz daljine posmatrali boj i čim se završio raširili su vijest po čitavom kontinentu. Sultan Murat je bio mrtav, a Osmanlijama je trebalo još skoro čitav vijek da konačno osvoje sve Srpske zemlje. To je bio ne samo istorijski događaj već i povijesni događaj u filozofskom smislu. Po velikom istoričaru i intelektualcu Milošu Milojeviću, koji je s razlogom skrajnut u našoj istoriografiji, u Kosovskom boju je učestvovalo oko 125 000 srpskih ratnika i 3 puta više turskih. Zamislite da smo prihvatili faktičko stanje kao što naši političari danas vole da kažu i da smo prosto propustili Turke i prihvatili bezuslovnu predaju.
Da smo ih propustili u srednju Evropu, u Beč i Budimpeštu. Kako bi se u tom slučaju odvijala istorija ? Sa čim će naši političari, i ti vrli Evropljani pred Miloša i druge vitezove? Koji su kako Njegoš veli živi dokle Sunce sija! Zamislite kako bi postupili na našem mjestu naši susjedi, da li bi Murata na Kosovu zasipali cvijećem kao što su Hitlerove naciste u Zagrebu 1941. a i mnoge druge... Ponavljam to je samo jedan primjer od mnogih o čemu bi se moglo napisati na stotine knjiga.
Ono što se nije postiglo ratom, u dobroj mjeri se postiže u miru! Vidimo danas da je Evropska unija projekat gdje je jedan narod dominantan i vodi glavu riječ, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama kao svjetskim policajcem i garantom mira i stabilnosti.
Nacisti su govorili o životnom prostoru (njem. Lebensraum), koji su vidjeli u istočnoj Evropi.
Tu bi se naseljavali Germani i crpili sirovine koje su se u ogromnim količinama nalazile u Ukrajini, Rusiji...Sirovine i plodna ravnica istočnih zemalja su bili jedan od motiva ili čak glavni motiv za agresiju i genocid. Danas je nešto drugačije stanje naravno dok ne dođe do novog sukoba, ali šta smo mi drugo za EU na čelu sa Njemačkom nego životni prostor? Oni u nama vide prosto jedno veliko tržište, izvor jeftine radne snage, kad uvedemo svi evropske standarde lako će moći da ovde kupuju nekretnine, traže od nas sve i svašta a ne daju ništa zauzvrat, itd. Još će sutra ako uđemo u NATO tražiti od nas da ratujemo po svijetu za njihove interese. Znači suštinski se ništa nije promjenilo, cilj je ostao isti samo se promjenila strategija.
U čemu vidim spas i lijek za moguće ozdravljenje? Ozdravljenje od nakaradnih trendova koji su nas zahvatili i od bolesti jugoslovenstva, evropejstva i samoponištavanja.
Vidim u odbacivanju malograđanske kvazi-evropske kulture i autošovinizma.
U vraćanju našim korijenima, Kosovskom zavjetu, našoj bogatoj kulturi i tradiciji.
U izučavanju prave istorije i naše Svetosavske filosofije. Njegovanju jezika, epske poezije. Trebamo znati da smo svoji na svome i da se mi koji smo preživili 500 godina robovanja, Jasenovac i mnoga druga stratišta; nemamo kome izvinjavati! Ako počnemo sami sebe poštovati umjesto se gnušati na svaku pomen Srpskog imena, tad će možda biti šanse za opstanak. Nije mrtav onaj ko je fizički uklonjen već onaj ko je sasječen u korijenu.
Jednu stvar znam sigurno a to je da Istina na kraju pobjeđuje.







Autor: Ivan Petković