Savršena može biti samo umetnost

Izvor: Politika, 07.Jan.2014, 22:31   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Savršena može biti samo umetnost

Novo doba donelo je neverovatnu hipokriziju, imate hiljade prijatelja na društvenim mrežama, a nikada više toliko usamljenih ljudi

Beogradska „Prosveta” objavila je novi roman Sonje Atanasijević „Vazdušni ljudi”. Mladoj ženi, posle abortusa, počinje da se priviđa devojčica za koju veruje da je njeno pobačeno dete. Zbog griže savesti, ona počinje pretragu po svojoj prošlosti i sopstvenom biću, čime se otvara priča o detinjstvu i odrastanju, prvim ljubavima >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << i razočarenjima. Sonja Atanasijević (1962), pripovedač i romansijer, rođena je u Lebanu. Završila je Ekonomski fakultet u Beogradu. Radi u novinskoj agenciji Tanjug. Roman Sonje Atanasijević je u užem izboru za NIN-ov roman godine.

Dohvatili ste se jedne važne društvene teme – abortusa. Da li je abortus greh?

Nisam razmišljala o značaju teme dok sam pisala roman, sledeći samo trag svoje inspiracije. A tema je sigurno važna, s obzirom na činjenicu da se u Srbiji godišnje izvrši 40 do 80 hiljada prekida trudnoće, a da zbog negativnog priraštaja svake godine izgubimo čitav jedan grad od oko 40 hiljada stanovnika, pa će nas 2060, kaže statistika, biti za trećinu manje. Da li je abortus greh? Sa stanovišta vere, svakako jeste, ali, mislim da i izvan religijskog konteksta, postoji veliki etički problem oko ovog čina, koji sigurno ima karakter nasilja.

Jesu li majčine svađe s „vazdušnom Marijom” zbog griže savesti?

Glavna tema u ovom romanu jeste savest. Pretpostavljam da mislite na povremenu netrpeljivost glavne junakinje prema vazdušnoj devojčici, koja joj, naravno, remeti stvarnost, tim pre što ona na svesnom planu sebi ne zamera zbog odluke da abortira, mada podsvesno priznaje da odstraniti embrion iz tela znači učiniti zlo, zato i opsesivno pretražuje vlastito biće.

U romanu ste izgradili kult „vazdušnih ljudi”. Da li su oni važniji od živih ljudi?

Vazdušni ljudi su fikcija i kao takvi ne mogu biti važniji, ali su sinonim za sve ono što nije dostupno običnom, već unutarnjem vidu, isto tako i za propuštene prilike koje nas prate kao seni i podsećaju na to da je život jedinstven, pa tako i šanse koje nudi. U isto vreme su vazdušni ljudi i sinonim za onih 40 miliona pobačenih u svetu, svake godine, koji bi možda bili bolji od nas kojima je pružena šansa da nešto dobro uradimo tokom boravka na ovoj planeti.

„Stid je uvek imao apsolutnu vlast nad mojim bićem”, kaže glavna junakinja. Stid nije osećanje koje se danas mnogo ceni?

I stid proizilazi iz savesti. Što ste odgovorniji i savesniji, i više samokritični, imaćete više razloga za stid. Ali, stid je i u vezi sa sistemom vrednosti jednog društva, u datom vremenu. U moje vreme (mladosti) bila je blamaža napiti se u kafani, ne-daj-bože povraćati na javnom mestu, sad čujem od mladih da su to „carevi”, ti koji se napiju i obeznane, i da je to najmanje razlog za stid. Pitam se koliko će nam trebati vremena da povratimo normalne društvene vrednosti.

A nešto dalje junakinja kaže: „Mislila sam, tada, kao sasvim mlada, da su svi ljudi na početku dobri”. Šta se s ljudima dogodi pa postanu zli?

Da se nadovežem na Rusoa, koji je verovao da se ljudi rađaju dobri, ali da ih društvo kvari – mislim da ipak i genetsko nasleđe ima veliku ulogu u razvoju karaktera, naravno, i sredina, i da definitivno imamo u sebi čestice i svetla i tame, reč je, verovatno, samo o različitim proporcijama, u skladu s urođenim obrascima. Ali, kad se već tako rađamo, ono što nas sigurno drži na bezbednoj udaljenosti od onog što je loše u nama samima jeste obrazovanje, što ipak nije dovoljno. Mislim da je potrebno i neprekidno promišljanje vlastitog života. Pomažu sigurno i sport i meditacija, i boravak u prirodi, jer smo se suviše otuđili od nje, i jedni od drugih. Novo doba donelo je neverovatnu hipokriziju, imate hiljade prijatelja na društvenim mrežama, a nikada više toliko usamljenih ljudi.

Vaše slike iz detinjstva kazuju da i mala deca umeju da budu zlobna, zavidljiva, ispunjena mržnjom. Kako je to moguće?

Deca su samo spontana i iskrena. Ponavljam, mislim da se svi rađamo s elementima i dobra i zla, jednostavno smo tako osmišljeni, možda s namerom da se u toj borbi suprotnosti razvijamo kao ličnosti.

Jedan deo knjige posvetili ste narodnim verovanjima, magijskim obredima, vradžbinama. Ima li te vradžbine koja nas može izvući iz ovih nevolja?

Teško da će nas vradžbine spasiti, niti bilo kakva druga vrsta iracionalnosti, naprotiv, spasiće nas samo zdrav razum i negovanje tradicionalnih vrednosti.

Verujete da je savršeno „ono što nema nijednu manu”. Šta Srbiji nedostaje da postane savršena?

Savršena ne može biti nikada, kao nijedna druga država, kao nijedan čovek. Uostalom, savršena može biti samo umetnost kao još jedna varijanta življenja koja je u ponudi. Treba je samo primetiti. A što se Srbije tiče, bilo bi dovoljno da ljudi mogu pristojno da žive od svog poštenog rada i da imamo više poštovanja jedni za druge. Tada bi Srbija bila sasvim dobro mesto za život, što je meni, koja jedino ovde i želim i mogu da živim jako važno. I volela bih da kada moja deca završe škole i osamostale se, dolaze na nedeljne ručkove i kolače, a ne da se gledamo i slušamo preko skajpa, jer ćemo tako propuštati da razmenimo gomile svakodnevnih sitnica bez kojih život postaje apstraktni pojam.

Lekar savetuje pacijentkinji da piše, da svoje misli stavlja na papir. Da li pisanje može biti terapija?

Ukoliko je samo terapija, to nikako neće biti dobro pisanje i to neće biti prava književnost. Pisanje znači, pre svega, stvaranje i davanje, ali i radost, i kao takvo, tek u svom konačnom obliku, može doneti nekakvu utehu, ili kompenzaciju. Dok traje, nije terapija, već je zanos, koji u zavisnosti od inspiracije i teme, može značiti i muku, čak i patnju.

Poručujete da se roman čita uz Šopenovu muziku. Zašto?

Šopenovi valceri i nokturna dali su mi mnogo inspiracije, pogotovu za ovaj roman, zato što nude spoj lepote i tuge, ali i čežnje za nečim što se moglo imati, a nema se. Šopen je čeznuo za svojom domovinom, moja glavna junakinja čezne za devojčicom od svetlosti. Osim toga, muzika, koja je i profesionalno opredeljenje glavne junakinje, nalazi se u istoj ravni iz koje u njenu auru pristižu i vazdušni ljudi. Muzika je, kao i oni, eterična, nedodirljiva, i nevidljiva, barem ne običnim okom. Ona je izvor spiritualnosti koji pruža katarzu, ali i potvrda neodvojivosti stvarnosti od fikcije, koja nas prati u najrazličitijim oblicima, od živih sećanja, ukusa i mirisa detinjstva, preko raznih metafizičkih doživljaja, do onih oblika života koje uzgred proživimo, zaneti nekom knjigom, kompozicijom, ili bilo kojim drugim umetničkim delom.

Zoran Radisavljević

objavljeno: 08.01.2014

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.