Izvor: SEEcult.org, 15.Okt.2015, 11:21 (ažurirano 02.Apr.2020.)
SAŠA LJUBIŠA: Želim mir
Prijatelјu moj, pjesniče i sapatniče, pišen ti ovo pismo... prosto popizdio od života, zatečen u stupi, obavijen (vidio si i sam) ko oblak nebom – obavijen ženom. I kažem ja njoj, ili ona meni – nebitno, u kakvom stupnju, u kakvom omjeru, u kakvoj stepskoj slobodi, u kakvom povjesnom trenutku, u kakvoj kućerini, u prijatelјevoj kolibi želimo... – nebitno, ali bitno i obavezno! u koliko bjeloj, čistoj, čistoj postelјi – ostrvu želim ostat s njom. Il ona sa mnom – nebitno. >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEcult.org << To mora bit, pjesniče moj, jedna od onih nijansi bjele – koja se graniči s svjetlošću. I biće, daće dragi Bog. Ja samo Želim mir.
No da ti ne dulјim i ne davim više s Nјom, pisaću ti o nečemu... proznom... Oš o koloniji?
Ali... kako, ehmmm, kako da pričam o koloniji u mojoj rođenoj kući, kad ja u kući gotovo ne sretoh nikog bez Nјe? Kako?
Pa lipo, dobri moj, zagledan se ja svima u oči, Renatu, Otu, Bori, Vuletu, Iliji, Đorđu... pa evo i tebi Želimire, al u svih vas taj pogled blag. Ganule su me te tvoje riječi do u dno duše, no ja san slušajući tvoju pijanu pjesmu... ja san te prijatelјu – prevario, na Nјu sam sve vrijeme mislio; na kraju krajeva beš prijatelјa kog ne moreš varat sa ženom svog života a da ovaj ne popizdi, elem – sve vrijeme slušajući tvoj tanani vez – bulјio sam u oči boje blage... Izvini – tonuo san uz Te u Nјu. Jel to zlo? Bože sačuvaj. I fala ti, dobri moj, nikad ti pjesme neću zaboravit. Evo mi, vjeruj, suze ukraj oka, zbog tebe. Ili nje.
Pa aj sad, nek neko kaže, pa makar se i Perišom zvao, nek kaže nebitno.
Književna kolonija 2015, Blizikuće, Crna Gora
