Izvor: B92, 14.Jul.2010, 12:10 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Roman koji ulijeva nadu
U jeku medijskih rasprava (ili konstrukcija?) kako trenutno proživljavamo nastanak novoga proznog trenda, onoga u kojem na svim razinama dominiraju ženske autorice, što se potkrepljuje brojem novoobjavljenih 'ženskih’ knjiga, roman splitske spisateljice Olje Savičević Ivančević indikativan je iz barem nekoliko razloga.
Otvoreni dijalog
S jedne strane, riječ je o autorici koja je već neko vrijeme etablirano pjesničko i prozno ime pa je objavljivanje >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << njezina novog i prvog romana logički slijed prijašnjih djetalnosti, dok je s druge roman "Adio kauboju” teško i pogrešno svrstavati u bilo kakav zajednički kontekst s prozom drugih autorica koje imaju 'friške’ knjige, pogotovo onaj koji olako proglašavamo 'ženskim’. Olja Savičević Ivančević, vrlo jednostavno, piše izvrsnu prozu, a takvoj je svako rodno pobrojavanje samo nepotreban višak, čak i nepravedno guranje u zajedničku kacu.
"Adio kauboju” posve sigurno spada u sam vrh prozne produkcije unatrag nekoliko godina jer svojom slojevitošću, ali prije svega specifičnim upisivanjem poetskog u prozno, zbog čega ga na trenutke čitamo kao jednu veliku i jako dobru pjesmu, daleko nadmašuje trenutnu potentnost domaće nam prozne književnosti, ali i stupa u otvoreni dijalog s nekim ključnim tekstovima hrvatske književnosti 20. stoljeća, premda to čini bez velike gnjavaže i ikakve preuzetnosti.
Priča o Ruzinavoj, djevojci koja se vraća u rodni primorski gradić kako bi se ponovo suočila s majkom (indikativno 'skraćenom’ na dvoslovje Ma), sestrom, grobovima oca i brata i svom tom prašnjavom i klaustrofobičnom malomišćanskom prošlošću i sadašnjošću, s jedne strane funkcionira kao priča o (filiplatinoviczovskom) povratku kao početku potrage za identitetom. Ruzinava, naime, pokušava rasvijetliti neke tajne, vezane prije svega uz bratovo samoubojstvo i nestanak staroga susjeda pedofila te njihove međusobne veze, ali i ponovo rastvoriti tešku prtljagu vlastitog odrastanja koje su obilježile obiteljske tragedije i ksenofobičnost rodnog mjesta prema svima koji su zbog toga što su drukčiji jednostavno tretirani kao stranci.
Vestern kao tema
"Stranče, ovdje te zakon ne štiti”, grafit s početka knjige, sublimira životnu filozofiju toga tako tipičnog, a u literarnoj izvedbi tako svojeg mikrosvijeta ovoga romana. Ruzinava je crvenokosa, njezin je otac bio potomak Švabe, ničiji i drukčiji, njezin se brat nije mogao othrvati nasilju i netrpeljivosti lokalne ekipe, pa ne preostaje drugo do uhvatiti se vesterna jer u njima nakon dugotrajne pucnjave ipak pobjeđuju pozitivci.
Vestern je u tkivo ovog romana ugrađen kao jedna od žanrovskih odrednica, ali i kao tema koja se propituje i kojoj se kao u zrcalnoj slici pridodaje snimanje pravog filma koje se poklapa s povratkom Ruzinave u gradić.
Detalji, mirisi, boje...
"Adio kauboju” vrlo vješto, u poetskim slikama i sjajno izbrušenim rečenicama, prepleće marinkovićevske i novakovske fjake s prerijom špageti vesterna, briljantne fragmente tradicionalnog (poput onoga o procesiji za Svetog Fjoka) s onim posttranzicijskim, jer i u Staro Naselje je stiglo novo poduzetništvo, a sve skupa utapa u atmosferu pomno građenu detaljima, mirisima i bojama.
Čista desetka
Taj 'naš’ Twin Peaks, kojim osim glavnih 'prošetaju’ i neki sporedni, vrlo osobeni likovi, izgrađen finim proznim tkanjem, istovremeno je i priča o nasilju i netolarenciji, kritika stvarnosti u kojoj čak ni vesterni i njihovi junaci više nisu ono što su nekad bili.
Sav od poetskih fragmenata i sav od nimalo poetskih 'stvarnosnih’ koordinata, "Adio kauboju” roman je koji ulijeva nadu u, pretenciozno rečeno, budućnost hrvatske proze, bez ikakvih rodnih ladica i potenciranja novih trendova.
Izniman na svim svojim idejnim i realizacijskim razinama, ovo je roman koji je ionako u zadnjem poglavlju ukrala spisateljica indikativnog imena - Nula. Olja Savičević Ivančević je, pak, u ovome slučaju, čista desetka!
