Izvor: SEEcult.org, 26.Okt.2018, 23:16 (ažurirano 02.Apr.2020.)
LUIZA BOUHARAOUA: 7 dana - 7 slika
1.Otvara se pejzaž, šire se ruke domaćina. Sve se prostire pred nama: hrana, piće, rijetki otočići i pučina. S vrha našeg brda sve nam je servirano. Tu još ništa ne poznajemo, tu se nemamo čega bojati. 2. Pored trgovine uz cestu, Luka i Lazar nude sve što možeš poželjeti. Ispod pulta kojeg nemaju, jer oni su svoja trgovina, nude ti sve, ti samo reci. Cijena – simbolična.Luka kaže: Hoćeš ovu moju? Za pet eura joj možeš raditi što te volja. 3.„Reci da ti je majka zubarka i da ću znati isti čas, čim ti usta otvorim, ako je što sfušao. Tako mu zaprijeti.”U boli i u gostima svi smo nesigurni, samo su majke, čak i na daljinu, neustrašive. 4.Povijesno-historijska drama bez sukobaHrvatica: Kod nas je to 1991.Hercegovac: Kod nas je 1993. Šta je kod vas?Crnogorac: Kod nas je to 1918.Hercegovac: Boktejebo, što ste nazadni!Smijeh. 5.Treći dan bez vode, susjed nam donosi bidon domaćeg crnog vina. U presahloj konobi, iz te guste tekućine izranja njegov život. Od 1955. naovamo. Usred njega, kao pučinski otok, jedna Marina i jedna odluka. Žena koja nije njegova žena i pogreška.Nas troje, žedni, držimo glavu iznad vode i borimo se da nas ne potopi misao da postoji trenutak nakon kojeg se toliko toga može dogoditi, ali će uvijek biti manje važno. 6.U predgrađu Budve svuda oko nas novogradnja i nove generacije. Odsustvo prošlosti i čista budućnost. Gledamo trogodišnju djevojčicu kako skakuće u sumrak. Njene bijele tenisice blistaju crvenim i žutim svjetlom kao automobili koji kruže oko bloka.Uglas kažemo: Uvijek sam htjela ovakve patike. Uvijek sam htio ovakve tene.Ja kažem: Nikad ih nisam imala.On kaže: Ja sam ih skoro dobio u izbjeglištvu u Turskoj. Jednom ću nam kupiti dva para istih takvih tenisica u broju 39 i 43. Petama ćemo gnječiti njihovu svjetlost sve dok sva prošlost iz nas ne iscuri. 7.Tjedan sazrijeva u nama na lipanjskom suncu usred oktobra, onoliko širok i sveobuhvatan koliko smo mi mali naspram pučine pred nama. Sve što nam se pruža i sve što svojatamo – kasna jutra u krevetu, popodneva na plaži, noći u brdima – prima se i raste. Što ćemo izroditi, saznat ćemo tek kad se vratimo kući i kao sazreli nar raspuknemo ravno u jesen. Blog slika: Tweet
