Izvor: B92, 06.Jul.2010, 17:45 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kradljivica Leni Riefenstahl
Na videlo su izašli dokumenti koji dokazuju da je poznata filmska umetnica, sporna zbog prisnosti sa nacistima, prisvojila tuđi rad.
Pod optužbom da kopiraju ili se inspirišu delima kontroverzne nemačke rediteljke Leni Riefenstahl stoje mnogi umetnici iz sfere pop stvaralaštva. Od poznatog fotografa Helmuta Newtona, pop-provokatora iz Rammsteina do Lady Gage.
Iako je Leni Riefenstahl za života snimila nekoliko filmova, umetnički svet je najviše pamti po dva: >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << "Trijumf volje" koji dokumentuje stranački skup Nacionalsocijalističke radničke partije Nemačke (NSDAP) 1934. te "Olimpija" iz 1938. koji dokumentuje Olimpijske igre održane dve godine pre u Berlinu.Drugi film posebno služi kao neiscrpan izvor inspiracije za mnoge umetnike, posebno njegov prolog koji je zapravo postao i sinonimom i najčešće citiran deo filma.
No ovaj materijal, koji pokazuje potpuno gole sportiste u antičkom okruženju, i koji se u kolektivnu svest urezao kao zaštitini znak estetike Leni Riefenstahl zapravo uopšte nije delo ove nemačke rediteljke. Iz nedovno pronađenih autobiografskih beležaka i dokumenata proizlazi da je celokupni prolog "Olimpije" delo snimatelja i reditelja Willyja Zielkea. Između njega i njegove šefice Leni je čak sklopljen i ugovor o naručivanju i isporuci prologa za "Olimpiju". To je, kako kaže Karl Griep iz Državnog arhiva, koji se brine i o nemačkom filmskom arhivu, dokaz da je Zielke autor najpoznatijeg dela "Olimpije". Da je Zielke autor poznatih fotografija nagih sportista priznaje i sama Riefenstahl koja je u svojoj monografiji uz poznati film svog snimatelja navela kao autora antologijskih scena.
No nakon što se "Olimpija" pretvorila u trijumf i pobrala lovorike tadašnjeg državnog vrha, ime Willyja Zielkea je nestalo iz službene dokumentacije a čak je izbrisano i iz odjavne špice. No tu tek započinje Zielkeova golgota. Nedugo nakon objavljivanja filma, Zielkea nacisti odvode u jednu psihijatrijsku kliniku gde ga proglašavaju duševnim bolesnikom te ga, shodno nacističkim zakonima o rasnoj čistoći, po kojoj duševnim bolesnicima nije dozvoljeno potomstvo, sterilizuju. Zielke u svojim autobiografskim zabeškama koji nose naslov "Strah", za svoje patnje optužuje Riefenstahl koja je na taj način htela zasluge za "Olimpiju" te, što je još važnije, naklonost nacističke nomenklature na čelu s Adolfom Hitlerom čija je bila ljubimica, sačuvati za sebe. Slične sumnje, nakon uvida u dokumentaciju, izražava i Karl Griep. "Činjenica je da je Zielke bio izvrstan filmski umetnik ta da je bio itekako poznat nacionalsocijalističkim moćnicima. I stoga je vrlo verojatno da je Riefenstahl na njega gledala kao na glavnog konkurenta", smatra Griep.
Zielke je zaista i prije saradnje s Riefenstahl važio za jednog od najpoznatijih fotografa i filmadžija i jedan je od prvih umetnika svog smera koji su se koristili jezikom avangarde u svojim filmovima i fotografijama. "Willy Zielke je kao fotograf poznat pogotovo po svojim mrtvim prirodama koje je izlagao u dvadesetima, posebno na izložbama Werkbunda i on je kao takav ušao u istoriju kao avangardista i nalazi se u svakoj istoriji fotografije", kaže Dietrich Hinrichs, fotograf i lični prijatelj Willyja Zielkea. Njegov dokumentarni film o nemačkoj železnici "Čelična životinja" iz 1933. uprava Železnice je odbacila kao "presovjetski" i "prejevrejski" - epiteti kojima su vlasti tada žigosale avangardne pojave u umetnosti. No sama Leni Riefenstahl je svojim saradnicima pokazivala "Čeličnu životinju" objašnjavajući im da upravo takvu estetiku želi. Estetiku koja i dan danas inspiriše umetnike širom sveta ali čiji autor je pao u zaborav. Iako su Zielkeove reprodukcije već u osamdesetima na aukcijama u kući "Christie’s" postizale značajne cene sam umetnik od toga nije imao ništa jer o tomu nije imao ni pojma. Zielke je umro 1989. kao primalac socijalne pomoći.
