Koncert posle kog se ne ostaje isti

Izvor: B92, 25.Jul.2016, 18:44   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Koncert posle kog se ne ostaje isti

Priča o koncertu Nila Janga i njegovog pratećeg benda Promise of the Real, koji se desio 23. jula u austrijskom mestu Klam.

Piše: Vladimir Skočajić

Nakon četiri sata čekanja na granici i nešto više od 12 sati klackanja u kombiju u kome ste za noge imali manje prostora nego na balkonu Kolarca, stigao sam u Beograd. Kada na to dodate desetak sati u odlasku u istom tom sardina položaju, dve neprespavane noći i višečasovno stajanje na suncu, postavlja >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << se logično pitanje zbog kakvog nasledstva ili posla sam potegao 800km dugačak put u Austriju. Elem, moje nasledstvo i moj posao se zove koncert Nila Janga, koji je u subotu bio održan u malom austrijskom selu Klam.

Pa da li je taj dviopočasovni koncert vredeo tog teškog, neudobnog, dvadesetčetvoročasovnog puta? Hm.

Čim sam se vratio, otišao sam na obližnju pumpu. Hteo sam da sipam gorivo u auto i da tog dana ne mrdnem malim prstom, toliko sam mrtav bio. Na pumpi sam izašao iz auta i počeo da razmišljam o koncertnoj verziji pesme „Powderfinger“. Pogled mi je bio u daljini, dok sam po glavi premotavao za koliko je gitarskih solaža Nil zapravo proširio pesmu. Kada mi je prišao pumpadžija, samo sam mu rekao da mi sipa dizel. Nije mi bilo jasno kako neko može pesmu koja je već decenijama najlepša na svetu, uživo da odsvira još bolje od toga. A onda mi se pogled vratio iz daljine pravo na pumpu. Tada sam video da radnik sa pumpe sipa dizel u moj auto. Toliko sam bio daleko tih nekoliko trenutaka, da sam mu ’ladno tražio dizel za auto koji troši običan benzin! Nije bilo druge, nego da odguram auto u stranu i potražim pomoć.

Nakon više od sat vremena po najvećem suncu, uz pomoć dva creva, prazne plastične flaše i plastične čaše, ćale i ja smo nekako isisali sav dizel. U vazduhu, na asfaltu, na prstima i ustima, osećao se miris benzina. Ali uspeli smo nekako. Napunio sam 20 litara mog goriva u auto (ovog puta sam mu tražio o-b-i-č-a-n) i opet je radio kao podmazan. Dok sam parkirao auto ispred zgrade i dalje sam razmišljao o tom nestvarnom soliranju na „Powederfinger“. Očigledno još uvek nisam bio u Beogradu.

Sam dolazak u to mesto Klam i njegova okolina, izgledali su kao iz neke Nilove akustične pesme. Oko nas su bile njive zelenih kukuruza, požnevenje žute pšenice i drveće sa velikim krošnjama. Kao Šumadija u nekoj zemlji koja ima smisla. Ili kao Kalifornija bez okeana. Ili kao Nilov ranč Broken Arrow. Gledajući te osunčane livade, njive i šume, slušao sam „Harvest“ i „Harvest Moon“, pitajući se šta li će Nil svirati odatle. A onda smo na horizontu ugledali srednjevekovni zamak, obeležje Klama. Tačno ispod tog zamka se nalazila poljana gde će se održati koncert. Na bini će biti Nil Jang, a iznad zamak koji podseća na onaj sa korica velike knjige „Najlepše bajke sveta“ koju sam voleo kao deran. Drugim rečima, gde god da se okreneš je nekakva magija.

Čarolija je počela već oko pola, pet, kada sam spuštajući se putićem od zamka, video Nila na bini, na tonskoj probi. Stajao je sa akustičnom gitarom, svirao „Tumbleweeds“, dok su iza njega bila žuta i zelena polja. Prostor ispred bine je bio prazan, stajalo je samo nekoliko nas koji su došli zbog nasledstva. No, obezbeđenje nije imalo razumevanja za nas koji kuburimo sa strpljenjem i razumom, pa me je ubrzo ispratilo van kapija. Propisi i regulative nisu uvek u skladu sa vašim emocijama. Mada, bilo me je baš briga, jer sam znao da ću ionako uskoro opet unutra. Kao što ubrzo i jesam bio.

Već u pola šest, čim su kapije ponovo otvorene, zauzeo sam prve redove ispred bine. Znao sam da koncert neće pre osam, što je značilo da moram provesti dva i po sata na nogama, pa onda još i ceo koncert. Sunce mi je pržilo vrat i leđa sve dok nije zašlo, tamo negde oko pola osam. Nisam se dao. Preživeo sam. Sačekao i dočekao. A onda, desetak minuta posle osam, na binu izlazi Nil Jang i seda za prastari klavir. Počinje „After the Gold Rush“.

Iako sam znao da će koncert početi baš ovako, iako sam gledao svaki postojeći lajv snimak ove pesme sa aktuelne turneje, kada sam začuo stihove „I was lying in a burned out basement / With the full moon in my eyes / I was hoping for replacement / When the sun burst thru the sky“ srce nije izdržalo i raspalo se u milijardu komadića. Sve ono što je bilo i ono što neće biti, sva ona mesta koja znam da neću videti, sve godine koje dolaze i za koje ne znam šta nose, sve nade koje su obrisane onom „pelikan“ gumicom, svi podrumi ovog sveta u kojima čamim i svi ti „replacement“ snovi od kojih je satkano moje bitisanje u ovoj rupčagi, smestili su se u tih nekoliko stihova. Cunami emocija koji sam osećao u tom trenutku bio je dovoljan da poplavi celu Austriju.

Nakon „Heart of Gold“, besmrtne himne svih onih koji ne odustaju od potrage za zlatom, potresne „Needle and the Damage Done“ i ode našoj planeti „Mother Earth“, na bini su izašli klinci iz benda Promise of the Real, kog predvode sinovi velikog Vilija Nelsona. Svi imaju dvadeset i kusur godina i mnogo poštovanja za Nila. Toliko su dobro usvirani i toliko naloženi na sviranje sa njim, da nijednog trenutka nije zasmetalo njihovo muzičko neiskustvo spram zvezde večeri, koja im po godinama može biti deda....I ni po čemu više.

Prva pesma koju su odsvirali zajedno bila je „Out on the Weekend“ ista ona koja otvara „Harvest“. Aranžman koji su osmisli za ovu turneju je u savršenoj sinhronizaciji sa originalom, da sam bukvalno mogao da vidim sva ona leta koja su obećavala da će život biti mnogo bolji, dok mi je kasetu „Harvest“ lenjir držao prikovanom za kasetofon bez vratanca. Kada smo već kod aranžmana, novo ruho klasika „Only Love Can Break Your Heart“ takođe je verno originalnoj verziji. Iako je prošlo mnogo godina od kada sam prvi put čuo ovu pesmu, tokom kojih sam saznao da pored ljubavi postoji još par sitnica koje sa testerama i čekićima okupiraju srce, još uvek znam da ne postoji nijedan kardio hirurg koji može da ti pomogne kada te ljubav zaboli. Srećom, tu je Nil. Uvek je tu Nil.

Od svih albuma koje sam čuo u životu, a nije baš da ih nema, samo jedan bih odneo na pusto ostvro. To je „Harvest Moon“. Gotovo da ne postoji stvar koju sam radio prvi put u životu, a da taj album tih momenata nije bio u blizini. Sve ono što je radovalo, bolelo, svi oni ljudi koji dolaze i odlaze, svi oni puni meseci tokom letnjih moba u mojoj glavi, nalaze se između akorda ove ploče. Zbog toga, kada je počela pesma „Harvest Moon“, još jedan cunami mi je preplavio telo. Kuljalo je sve iz mene, u meni i oko mene. Nilov lik mi je postao malo zamagljen i srce je lupalo u ritmu pesme. I pored raznoraznih opstrukcija poslednjih godina, izgleda da je u meni ostalo još onih nevinih emocija. Sve one su „izašle u grad“ te subotnje večeri dok je Nil pevao „I wanna see you dance again“. Kažu da je katarza čišćenje od nečistoće. Ako je tako, posle živog izvođenja „Harvest Moon“ u Klamu, više nikad se neću isprljati. Mislio sam Bena Kita i njegovu slajd gitaru. Čuo sam je, iako ga nije bilo na bini. Sve je bilo kao iz bajke. Posebno zamak iznad, koji je sijao ispod večernjih sijalica.

Posle zagrevanje uz hitove srednjeg tempa kao što su „Alabama“, „Words“, „Bad Fog of Loneliness“, „Winterlong“ počeo je ludilo. Ređale su se pesme koje u proseku traju petnaestak minuta i u kojima Nil Jang radi električnoj gitari ono što joj ne radi nijedan drugi gitarista na svetu. Nikad se nisam ložio na duge rok solaže, ali Nil nema mnogo veze sa njima. Njegove nisu ni duge, a i diskutabilno je i koliko su rok. Dok ga slušate kako improvizuje, ne postoji ni sekund praznog hoda ili dosade. On istražuje, igra se, pokušava, odlazi, vraća se, prelazi, izlazi... čovek koji je prešao 70. I to radi tako đavolski dobro. Čuli smo to u „Love to Burn“, „Down By the River“, „Revolution Blues“, „Mansion on the Hill“....I naravno, „Powderfinger“.

Ova poslednja me je raznela. Iako govori o događaju iz američke istorije, njen tekst se može preneti na toliko različitih životnih situacija. Između ostalog, zato je i velika. Taj stih „Think of me as the one you'd never figured“ samo Nil i ti znate šta tačno znače. I svako drugi kome je „Powderfinger“ biblija. Te svemirske solaže između strofa, ta Nilova spontana poezija na šest žica električne gitare, terala mi je telo na pokrete kojih nisam bio baš najsvesniji. Samo se nadam da nisam izgledao izgubljen kao oni religiozni frikovi sa juga Amerike kada „bog uđe“ u njihovo telo. Mada, i da jesam, koga briga. Imao sam osećaj kao da mi je ova pesma prišla, čvrsto me zagrlila i šapnula mi: „Sve možeš“. I još uvek imam isti osećaj, iako je od koncerta prošlo skoro dva dana.

U ovim bučnim, „kršiteljskim“ pesmama, Promise of the Real su bili više nego dostojna zamena za legendarne Crazy Horse. Gitarista Lukas Nelson je par puta imao zanimljiva originalna rešenja kada su u pitanju bile njegove kratke solaže. Nilovo zadovoljno lice nakon njih govorilo je više od reči. A i verovatno zahvaljujući tome što su mladi, koncert je trajao duže nego onaj sa Crazy Horse koji sam gledao u istoj zemlji, istog dana, dve godine ranije. Onda su svirali dva sata, a sada dva sata i 40 minuta. Verovatno bi zaokružili na tri, ali zbog pretnje olujnim vremenom, ostali smo bez bisa.

Tako smo za kraj čuli produženu verziju „Keep on Rockin in the Free World“, koja nikad nije imala više smisla nego danas, u ovom nakaradnom „breaking news“ vremenu. I posle 160 minuta magije, bend se poklonio i otišao sa bine. A mi smo pojurili u kombi, da izbegnemo provalu oblaka. Istog trena kada su se vrata kombija zatvorila, milijardu litara kiše se sručilo na Klam. Nismo čuli „Like a Hurricane“, ali smo je videli kroz prozore one kutije šibica sa četiri točka. I bilo je lepo. Mnogo lepo.

Nadam se je sada jasno zašto mislim da ne postoji besmislenije pitanje od onog ispod prvog pasusa. Koncert Nila Janga je melem na ranu, šlag na torti, vetar u jedra, sunce među oblacima, istina među lažima, smisao u besmislu. Posle njega se osećam preporođeno i novije od najnovijeg albuma. Kada vidiš da neko sa toliko životnog i muzičkog iskustva onako svira, istražuje, seća se starog dok istovremeno pravi novo, ne možeš a da ne osetiš nadu da se sve može. Možda ne možemo da budemo nevidljivi, da letimo sa pticama i da one kojih nema fizički vratimo ovde, ali za sve drugo se mi pitamo. To je jasno čak i dok slušate u svojoj sobi Nilovu muziku, a kamoli na koncertu.

Kažu da muzika ne može da promeni svet, te da je to samo utopija. Nije da u tome nema istine, ali muzika svakako može da promeni nas. Lično prisustvovao nekoliko puta takvim događajima. Može da nas učini boljim, da najzad prestanemo da pravimo iste greške kao kompjuter koji baguje, da konačno presečemo tamo gde treba da se seče, da udahnemo vazduh punim plućima i da nam zapuši sve one rupe iz kojih curi. I to ne silikonom, nego cementom.

Tako da – ne, nije mi žao kolena koja me još uvek bole, vrata koji mi je izgoreo, prekupih voda i kafa koje sam popio, a naučio sam i da ne kupujem gorivo odmah nakon Nilovog koncerta. Žao mi je samo što oluja nije malo odocnila i što nismo čuli još pesmu ili dve za kraj...ali biće valjda još prilike. Čak tipujem na jedan određeni datum.

23. jula 2014. sam gledao najbolji koncert u životu, a od 23. jula 2016. imam dva najbolja koncerta u životu. Nek se spremi kraj jula 2018. Nil i ja već jesmo.

Nastavak na B92...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta B92. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta B92. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.