Izvor: B92, 24.Mar.2008, 15:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Koncert: Interpol
8.3.2008, Buenos Aires
Stižemo gotovo pred sam početak, ispred gužva. Velika, okrugla dvorana Gran Teather Rexa podsjeća na doba 50-tih kada je neopterećen ratom i neimaštinom Buenos Aires brojao svoje zlatne dane.
Većina mjesta, uključujući i ona na našim kartama, već je bila popunjena i jedan od onih ljudi što radi tamo podiže dvije cure. Prilika za razgovor, smijeh. Svi su dobro raspoloženi. I onda počinje.
Ne pamtim stvari po nazivu, >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << već po tome da li me tjeraju na ples ili ne. Kreću sa zadnjim albumom. Naštimani gotovo kao CD sviraju bez stanke. Njih četvorica i klavijature.
Boja desetak okomitih neonki poslaganih oko scene mjenja se iz crvene u plavu, skroz natrag veliko platno sa slikama mora, savana u kojima lavovi zaskaču antlope i" još dosta stvari, ali iskreno, ne sjećam se ni sam svega.
S crnim sglancanim cipelama i crnim hlačama na šav na koje se nastavila košulja boje odstajale krvi skopčana do vrata i crna vesta na dugmad svojom pojavom Carlos D. ne ostavlja ni tračka sumnje kako je upravo izašao iz frižidera, podijelivši usput par kocki leda i Paulu Banksu.
Dugačkim rukama jedva dotičući sasvim spuštenu đitru ostao je doslijedan samome sebi čak i kad se atmosfera podgrijala do usijanja, do fanatizma priljubljen uz kolac koji je, čini se, zapravo sve vrijeme držao u vlastitim leđima pripravan upotrijebiti ga ukaže li se samo prilika za to. A bilo ih je pregršt.
Za jedan grad u kojem čak i kad kupujete vodu možete žednjeti satima ne znate li španjolski, zadivljujuće je vidjeti kako većina ljudi slijedi duboki, odsječni vokal s Banksovih usana, kojeg ovaj s lakoćom drži na uzdama vlastitoga raspoloženja ne dozvolivši mu odvojiti se ni za milimetar više nego što bih, recimo, ja to htio.
Otjelotvorujući sam korjen neprestanih Interpolovih prijelaza od sumnje k ironiji, pojava ove dvojice na pozornici poduprta ostatkom benda poprima prizvuk nečeg nadličnog kad bacajući gledaocima pod noge komad po komad pretpostavljenog osobnog iskustva ono gubi težinu privatnosti i na zadovoljstvo i benda i publike, postaje prije svega razlog za plesanje. Da nije ovih stolica, rekla mi je Cecilija, bilo bi ovdje puno više znoja. Ljudi traže Stellu, dečki šibaju po svome, smireno odolijevajući emocijama iz publike, tokom nekih sat i pol vremena iz pjesme u pjesmu gradeći izvrsnu, studijski preciznu izvedbu suspregnuta naboja.
S nekoliko riječi na španjolskom pred sam bis podsjetili su da je ovo ipak samo koncert. Stanka je trajala malo duže, ljudi su vikali i pljeskali, izgledalo je da se možda i neće vratiti. Ko zna bi li bilo bolje i da nisu. Krenuli su s nečim nepoznatim, jako dobrim. Lagana stvar iza koje je moralo doći nešto jače. I kako to obično bude ovdje, negdje postoji nekakva rupa kroz koju se stvari izmaknu kontroli prije nego iko shvati što se uopće zbilo. Banksov glas nestao je među dugmadima s miks pulta, zvuk gitara i bubnja sasvim pomješani. Oni nastavljaju, zvuče sve lošije, ljudi se prave da im je svejedno, htjeli bi da traje što duže. Sviraju Stellu za kraj i odlaze. Bio je to Interpol.
Ljetna noć u Buenos Airesu tek je počela, a nama je i ovo bilo dovoljno. Pričam s frendom, imamo tulum na drugom kraju grada. Još nam se ne ide tamo. Umjesto toga popit ćemo par pivi u Palermu, a poslije što bude.
