Izvor: Politika, 30.Jul.2015, 08:18   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Koaksijalni kabl Mirsada Purivatre

Dnev­nik Emi­ra Ku­stu­ri­ce pi­san je 1994. go­di­ne. „Po­li­ti­ka” je od na­šeg pr­o­sla­vlje­nog umet­ni­ka i ko­lum­ni­ste do­bi­la eks­klu­ziv­no odo­bre­nje da iz nje­ga pre­ne­se za­be­le­ške ko­je se od­no­se na pe­ri­od u kom su jed­na ze­mlja i jed­na ide­o­lo­gi­ja već do­ži­ve­le slom, a on sni­mao film „An­der­gra­und”, ko­ji je mo­žda naj­po­tre­sni­je sve­do­čan­stvo o ras­pa­du Ju­go­sla­vi­je. U >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << Dnev­ni­ku se, po­red be­le­ški o po­zna­tim sa­vre­me­ni­ci­ma, na­la­ze i za­pi­si i raz­mi­šlja­nja o no­vom svet­skom po­ret­ku i ras­pa­du bi­po­lar­nog sve­ta

                                                                     *    *    *    *

Pijem kafu  u kantini studija Barandov i žalim što ne mogu da pijem kafu čitav dan, gledam kroz prozor kako je napolju dan i ugledam na kraju noć pijući kafu. Da bude sve kao u amaterskom filmu kada na jedno mjesto postaviš kameru i samo u najvažnijim trenucima je uključuješ. Nepotrebno izbaciš. Čujem sirenu iz studija. Ne podsjeća me više na riku ranjene zvijeri. Sada je to zvuk sirene iz Aušvica.

U filmskoj režiji uvijek isti problemi. Režija je odgonetanje tajne kako stvoriti niz slika u prostoru,  koliko ih vremenski pustiti da traju. I kako ih povezati da na kraju stvore organsku cjelinu. Režija je alhemija. Scenarij to je kao kada spremaš brod za dugo i neizvjesno jedrenje. Provjeriš leto, očistiš vitlo podigača jedra, opustiš deblenjak, provjeriš zaputke. Rječju spreman si kao da imaš najbolji scenarij na svijetu. Jedrenje počinje. Samo što si isplovio, krenuo preko velikog mora, uhvati te srednji vjetar. Dižeš jedro i samo što si ga podigao, ono spadne,a vjetar u međuvremenu pojača. Počinje oluja. Ne možeš nazad u luku. Vjetar će te razbiti o stijenje, činiš sve da izađeš na pučinu. Sve si učinio na obali da te ovakvo iznenađenje ne porazi. Nemaš kud, prihvataš avanturu. More i vjetar bacaju brod, mrve jedra, oluja ne smiruje, ti se boriš. Počinje kiša, ništa se ne vidi i ti se povučeš u utrobu broda. Preživljavaš. Taman kada misliš sve je gotovo, dođe smiraj. Izađeš van i vidiš prekrasan dan, sa suncem koje zalazi i galebom zaostalim iza nekog putničkog broda. Sleti na jarbol i ti misliš kako bi najbolje bilo kada bi u okvir kadra da uhvatiš  oko galeba a da se u istom kadru vidi i čitav brod. I da shvatiš da će opet oluja.

Tačno je da su demokratija i evolucija  vezane pojave. Tačno je, takođe, da je čovjek  prevalio dugačak put od majmuna do čovjeka. Tu je zastao. Kuda dalje,pita se čovjek? Meni se čini kada rintaš ovoliko kao ja, taj put evolucije, dakle put napred, jeste put unazad. To je proces pretvaranja čovjeka u majmuna. Bio bih najsrećniji kada bi taj put bio put pretvaranja u konja. Preko noći, pa da mogu da pobjegnem odavde i da me niko nikada ne uhvati. Da nikada ne vidim ovaj glupi film.

Ležim, nedelja je u Pragu i mislim kako je jedino prirodno čovjekovo stanje nerad. Pijem kafu, gledam kroz prozor gdje niko živ ne prolazi...

Dok čekam da zasvira ona odvratna sirena, mislim ponovo na Spilberga. Ovoga puta ne zbog gluposti. Da li njega ikada uhvati jeza od gomile mamlaza koji gledaju njegov film? Ne hvata ga jeza nego radost jer on pravi filmove za mamlaza, ili za one kojima još nije telefonirano da su mamlazi i još žive u uvjerenju da su pametni.

Slikar, dakle umjetnik, Spilbergov kolega, do srednjeg vijeka slikao je i tačno je znao gdje će visiti njegovaslika. Često je odlazio da posjeti svoju sliku. Da se sa njom druži. Ostao je u ljubavi sa onim što je uradio. Tek kada je prodao prvu sliku, dobio za nju novac, ode slika bogzna gdje.

Odoh u studio  da napravim svoju sliku.

Scena „Obala” (Fotowww.antena.ba)

Gledam Si-En-En i pitam se odakle da oni snime trenutak kada je moj nekadašnji kolega, režiser Praljak, sada general, srušio Mostarski most? To što oni tvrde da su ga srušili Srbi, na to sam već navikao. Ali, kako baš da kamera bude postavljena u momentu rušenja mosta i da sve lijepo snimi? Izgleda da  je  ljudska istorija veća namještaljka nego što se misli, pa se pitam da li je neko u Stejt dipartmentu naručio ubistvo Kenedija iz ozbiljnih razloga, ili samo da bi oni u Holivudu mogli da naprave film? Siguran sam da ovo nije tačna postavka, ali bi mogla da pokrene neki glupi holivudski film. Jer uspješan holivudski film leži na devalviranoj  biblijskoj ideji.

Ponosan sam na svoga rođaka Edu Numankadića. Mladen Materić me posjetio na snimanju. Stigao sa direktorom Tuluskog pozorišta da se dogovore sa braćom Forman oko gostovanja njihovog lutkarskog pozorišta  u Francuskoj.

Mladen je gledao moga rođaka na Francuskoj televiziji i to je prvi put da je neko ko živi u ratnom Sarajevu, od etabliranih umjetnika, nije razvio divan o tome kako su svi koji su napustili Sarajevo postali četnici. Edo je rekao da je svačiji odlazak lični izbor i kako ne može da prihvati izbor onih slikara koji ga bombarduju sa brda.

Mladen mi je ispričao nevjerovatnu priču. Dobio je faks iz ratnog Sarajeva  u kome  stoji da on, Mladen Materić, više ne smije da koristi ime pozorišta „Obala”! Zvučalo je nevjerovatno pošto je Mladen bio osnivač tog pozorišta. Čovjek koji je poslao faks zvao se Mirsad Purivatra. U život  „Obale“ taj Mirsad se uvukao tako što je za prvu predstavu koju je producirala naša Akademija, a zvala se „Ples osamdesetih“, donijeo dvadeset metara koaksijalnog kabla. Uljudno je klimao glavom, a kada je rekao da su mu „Pistolsi“ najdraža grupa, on je, naravno, primljen u naše, tačnije, akademijino pozorište. Niko od nas tada nije mogao ni sanjati da će pet godina kasnije taj čovjek  slati faksove zabrane. Osnivač pozorišta „Obala” i njen glavni reditelj, profesor Mladen Materić, nije mogao da koristi svoje ime?!

Kada je počeo rat, Mladen se iselio iz Sarajeva. Nije htio da učestvuje u ratu. Ne znam čovjeka kome je ovaj gospodin učinio nešto nažao. Otišao je tiho, kao jedan od 150.000 Srba kojisu vjerovali da im je mjesto negdje drugdje. Nastanio se u Tuluzu, napravio pozorište i nastavio da živi svoj, po svemu, introvertan i diskretan život. U međuvremenu, Purivatra je za vrijeme rata napredovao. Od ekonoma pozorišta „Obala” postao je profesor, pa direktor, a zatim dekan Akademije. Na kraju, prihvatio se humane uloge, postao je Sorošev povjerenik za Bosnu i Hercegovinu.

Nevješt pozorištu, ovaj Purivatra je učio od Vesne Bajčetić, Mladenove žene, lekcije iz posebnosti. Miro i njegova žena Izeta su preslikavali Vesnino delikatno i hiperaktivno zapažanje iz sfere života i umjetnosti, tako da je Miro počeo da liči na evropejca. Uz Mladena je učvrstio svoje iskustvo,posebno uz predstavu „Tetovirano pozorište“ koja je trijumfovala u Edinburgu, a kasnije igrana svuda po svijetu. U slikarstvu su Mirsadu sve bliži bili Bojs, a u pozorištu Vilson, a sve dalji tzv. suvenir umjetnici. Mislim da je i mene svrstavao u drugu grupu, ali iz sitnotrgovačkih razloga to nije pokazivao.

 Mladenovu ženu Vesnu i njihovog sina Vlatka, Mirsad je uljudno ispratio na autobus. Posljednji koji je, na samom početku rata, saobraćao na redovnoj liniji Sarajevo–Beograd. Gledao je Mirsad za Vlatkom i Vesnom i mahao, ali i mislio ono što je tada  u Sarajevu bilo uobičajeno. Kada Srbin odlazi iz Sarajeva to u stvari „pobježe četnik, majku jebô svoju“, a kada je Musliman nestao iz grada, ovi kao Mirsad su mrmljali, da ih niko ne čuje „nek je otišô, kutariso se belaja“.

U sutrašnjem broju:

Kako se Abdulah Sidran „hvalio” kako ima jarana među četnicima, a četnik sam, naravno, ja. Na tribini gdje je podizao borbeni moral Muslimana rekao je da se sprema  da napiše knjigu o meni. Djelo će se zvati „Tragedija genija“.

Nastavak na Politika...