Izvor: B92, 17.Jul.2011, 12:30 (ažurirano 02.Apr.2020.)
"Identitet kao betonski bunker"
Vida Ognjenović u intervjuu za crnogorske Vijesti: "Kod nas su nacionalni, pa i individualni identitet vrijednosne kategorije, nešto što se nasljeđuje i čuva od svakog miješanja."
Kao jedan od najljepših simbola svog dvadesetpetogodišnjeg trajanja, Grad teatar je odlučio da izdvoji dramu Vide Ognjenović „Kanjoš Macedonović", koja je u produkciji budvanskog festivala imala praizvedbu 1989. Skoro mistični povratak teksta na „mjesto rođenja", kako je >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << zapisala Vida Ognjenović, u novoj glumačkoj izvedbi, sa drugačijim idejama i u drugim okolnostima, bio je kao obnovljeni razgovor sa Kanjošem.
Osnovni sukob u drami odigrava se između malih i velikih, imperije i sićušnog etničkog jezgra, rastegljivih moralnih vrijednosti... Imamo li mi danas pravi odnos prema svijetu, odnosno – jesmo li mali, ali važni koliko mislimo da jesmo?
- Nije pitanje da li smo mali, ili veliki, to je uostalom relativno, zavisi od toga s kim se poredite. U odnosu na kineski narod, svi su narodi na svijetu mali. Riječ je o tome da se često ponašamo kao da se nijesmo baš mnogo emancipovali od nasljedne plemenske uobraženosti i natpatriotizma, jer nekom parodiranom ratobornošću osiguravamo sopstvenu važnost, bar u sopstvenim očima. Sve bi to moglo da izgleda naivno, kao hiperbolizacije iz narodne pjesme da, katkad, nije podloga za netrpeljivost i krvoločno nasilje.
U mnogim svojim književnim djelima bavili ste se identitetom pojedinca. Zbog čega se pitanje i ličnog i nacionalnog identiteta ovdje neprestano obnavlja, zašto smo stalno u nekom civilizacijskom rascjepu?
- Teško pitanje, jer zahtijeva naučne analize. Meni se čini, lapidarno rečeno, da mi identitet doživljavamo kao betonski bunker, ili neprobojni oklop, kojim se štitimo od spoljnih uticaja i doticaja. Što je oklop čvršći, to bolja zaštita. Kod nas su nacionalni, pa i individualni identitet vrijednosne kategorije, nešto što se nasljeđuje i čuva od svakog miješanja, jer ga to razvodnjava. Kao da je to danas u vrijeme planetarnih migracija i fantastičnih komunikacionih sredstava uopšte moguće. A i kad bi bilo, što, srećom nije slučaj, bilo bi opasno, jer dobro znamo da zatvorene sredine muče velike muke genetskih aberacija, i da sve čine da to prevaziđu. Kod nas je zakon krvi i tla još uvijek predmet ne samo rasprava, nego i životnih opredjeljenja i političke borbe.
