Izvor: Blic, 31.Jul.2006, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Filmski dernek u Motovunu
Filmski dernek u Motovunu
U malom istarskom gradiću Motovunu završio se još jedan, osmi po redu, filmski festival na kojem je u pet dana i noći prikazano osamdesetak dugometražnih i kratkometražnih filmova. Žiri u sastavu Milena Dravić, Vili Matula i Jasna Žalica glavnu nagradu 'Propeler Motovuna' dodelio je australijskom filmu 'Gledaj levo-desno' Sare Vots (neobičnoj melodrami s animiranim insertima).
Nagradu za najbolji regionalni film 'Od A do A' (od Albanije >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << do Austrije) američkom filmu 'Picerija Kamikaze' Gorana Dukića (Zagrepčanina koji od 1993. godine živi u Americi). Dukićev film osvojio je i nagradu publike. Nagrada žirija filmskih kritičara pripala je dokumentarnom filmu 'Mi hranimo svet' Irvina Vagenhofera, a taj je film dobio i nagradu 'Amnesti internešenela' (jer 'objašnjava da velike kompanije krše ljudska prava i narušavaju resurse u potrazi za profitom'). Za najbolji kratki film proglašen je bosanskohercegovački film 'Prva plaća' Alena Drljevića.
Nagradu za 50 godina rada na filmu dobili su Semka Sokolović-Bertok i Vanja Drah. 'Sad smo napokon riješili dilemu tko je od nas bolji, a sa time se mučimo još od akademije', našalio se glumac Vanja Drah primajući nagradu, koju deli sa Semkom. A selektor ovogodišnjeg MFF, koji im je uručio nagrade, u šali je dodao da se 'izdržati pedeset godina na filmu u Hrvatskoj samo po sebi graniči s nemogućim'.
Odmah nakon svečane dodele nagrada nebo nad Motovunom se otvorilo, kiša i vetar oterali su slavljenike i gledaoce sa glavnog trga u zaklon, ali samo nakratko. Čim je nevreme stalo, trg se napunio i druženje je nastavljeno, kao i prethodnih noći, do jutarnjih sati.
Glavna zvezda festivala bila je Milena Dravić, predsednica žirija, koja je sa velikim simpatijama dočekivana svuda. A nakon prikazivanja filma Gorana Dukića 'Picerija Kamikaze', kome je to prvi igrani dugometražni film, i 'zagrebački je Amerikanac' (inače i Grlićev učenik u Americi), postao je velika zvezda.
A sve je počelo pre sedam godina kada je umetnički direktor festivala Rajko Grlić doveo film na 'motovunsko brdo' i stvorio nešto potpuno novo u vreme 'kada je Hrvatska bila klaustofobična i radila svoje domoljubne, politički ispravne filmove'. Pokrenuo je festival na kojem su mali nezavisni filmovi iz sveta i sa prostora bivše Jugoslavije pronašli svoju publiku. Mnogi 'anonimusi' su nakon Motovuna pravili zapažene karijere u svetu.
U starom kamenom gradiću na brdu prikazuju se filmovi, radi filmska akademija, promovišu se knjige, priređuju izložbe, do jutarnjih sati vode razgovori po trgovima i kafićima, a onda se odlazi na spavanje u 'platneni grad' (od šatora) u podnožju brda. Festival živi kao 'svojevrsni postmoderni hipi dernek koji traje od zalaska sunca pa do jutarnjih vrućina'. Na njega ne hodočasti politička i kulturna elita, kao na glavni nacionalni festival, onaj u Puli, već najviše studenti i tinejdžeri. To je jedini festival koji ne želi da se poveća broj njegovih posetilaca, jer ih nema gde smestiti.
No, Rajko Grlić smatra da je 'vrlina festivala' to što je sve tako maleno. 'Ovdje sa svakim, ali apsolutno svakim, možete sjesti i popiti čašu vina, popričati o filmovima, a da biste to mogli, morate festival stisnuti u mali prostor', kaže Grlić i poručuje 'zlogukim prorocima' da ovo nije poslednji Motovunski festival. Naime, pošto je hrvatsko Ministarstvo kulture taj festival od početka tretiralo kao 'neželjeno dete' i u tom mu smislu pružalo minimalnu finansijsku podršku, mnogo manju nego Pulskom festivalu ili nekim drugim kulturnim manifestacijama, u nekim je medijima lansirana vest da se Motovun gasi. A to se neće dogoditi, poručuje Grlić, dok mladi ljudi na njega hrle s veseljem, dok mnogi rade i volonterski na njegovoj organizaciji. Motovun je postao 'okupljalište misleće i senzibilne mladeži', kojoj je strano nasilje, koja ne nosi skupu odeću poznatih marki, a zadovoljava se sendvičem i ležajem u šatoru.
'Festivali u malim zemljama mogu funkcionirati jedino kao okupljališta intelektualaca, radoznalih klinaca i intelektualno nastrojenih turista, a ne kao simboli moći ili izmišljene veličine. Od svih ljetnih festivala u Hrvatskoj, dakle muzičkih, kazališnih i filmskih, jedino Motovunski festival ima svoj identitet, svoju publiku i svoju filozofiju', smatra kritičar Tomislav Čatež.
Mira Šuvar
