Izvor: Politika, 24.Apr.2010, 23:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Filmovi iz loto bubnja
Ne slažem se kada finsku kinematografiju opisuju kao hermetičnu, pa filmove gledaju samo autori, njihova rodbina i prijatelji, kaže reditelj Dome Karukoski
Među 12 filmova novije finske produkcije koji se prikazuju u okviru Nedelje finskog filma u dvorani Kulturnog centra Beograda, čak su dva dela Domea Karukoskog – „Zabranjeno voće” >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << i „Kuća crnih leptira” – čiji opus odlikuje naklonost ka američkom žanrovskom mejnstrimu i naklonjenost ka autorskom filmu.
U filmu „Zabranjeno voće” Karukoski (rođen 1976. na Kipru u finsko-američkoj porodici) slika položaj mladih u konzervativnoj i restriktivnoj laestedijanskoj religioznoj zajednici koja pre braka ne dozvoljava fizički kontakt, zabranjuje šminkanje, propoveda apsolutnu skromnost i brani mnogo toga što se u ostatku sveta smatra normalnim. U trileru „Kuća crnih leptira”, finskom kandidatu za Oskara za najbolji strani film prošle godine, koji je na programu večeras od 19 sati, reditelj prikazuje inicijaciju četrnaestogodišnjaka Juhanija u domu za nezbrinutu decu, i suočavanje sa (ne)delima roditelja u vaspitavanju dece.
– Ako su vam roditelji loši ljudi, onda im ne morate bezuslovno opraštati. Isto tako, ne mislim da treba opraštati zlim ljudima, recimo onima koji su u svetu izazvali finansijsku krizu. Ljudi mogu biti loši čak i ukoliko su im namere dobre kao što su likovi u mom filmu – kaže Karukoski, koji veruje da se ljudi ne rađaju zli, ali ponekad među njima ima „trulih jabuka”, poput junaka njegovog filma.
– Junak „Kuće crnih leptira” Juhani je imao toliko loših stvari u životu da više nije bio stanju da veruje nikome. Ako nam se u detinjstvu dogodilo da je neko prema nama bio zao ili siledžija, onda gubimo veru i u svoje vršnjake, što je pogrešno. To se u psihologiji naziva prilično glupim imenom „sindromom žute patke”, ali nas takvi događaji, na žalost, učine takvima kao što je Juhani – smatra reditelj koji, lično, ne veruje u fatalizam, iako knjiga prema kojoj je realizovao film pokušava da ga propoveda. Karukoski smatra da svaki pojedinac treba da nađe nadu i da svako može da promeni svoj život ukoliko to zaista želi.
– Finci su prilično fatalisti i veruju da su svi prema njima loši. Primera radi, smatraju da su Norvežani i Rusi uvek bili protiv njih i da su im preuzimali delove zemlje, kao i da su oduvek bili pod nečijom okupacijom. Zbog toga su depresivni i mnogo piju – objašnjava autor.
Karukoski kaže da je ponosan na svoju kinematografiju koja se vraća domaćem filmu.
– Od svih kupljenih bioskopskih karata u Finskoj, 23 odsto ode na finski film. To je visok rejting u Evropi i Finska je među prvih deset zemalja na evropskom kontinentu po gledanosti domaćeg filma. Međutim, iz osamdesetih godina prošlog veka imamo nasleđe da smo pravili loše filmove od kojih su samo montažeri mogli da naprave nešto dobro – tvrdi on, i napominje da podržava mlade autore i ne slaže se kada finsku kinematografiju opisuju kao „kinematografiju čiji reditelji prave hermetične filmove koje gledaju samo njegovi autori, njihova rodbina i nekoliko prijatelja”.
– Najkonkretniji način finansiranja filmova u Finskoj je iz filmskog fonda u koji novac stiže iz loto bubnja, iz lutrijskih fondova, odnosno od procenta igara na sreću. Time Finska posredno podstiče ljude na kockanje kako bi filmski radnici mogli da rade – kaže Dome Karukoski, koji je upravo završio snimanje novog filma.
I. Aranđelović
[objavljeno: 25/04/2010]










