Izvor: B92, 07.Jun.2009, 14:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Dado - više od riječi
Piše: Balša Brković
Izvor: Vijesti
Malo je ljudi u umjetnosti XX vijeka koji su uspjeli da pogledaju negledivo, da pogledom dohvate iza svih granica... Kao Beket. Kao Dado.
U određenom smislu – Dado je kraj moderne umjetnosti, završno poglavlje one veličanstvene avanture koju su otpočeli Sezan i Matis. Dado stoji na kraju. Sve nakon toga je – recikliranje i/ili nova potraga, nova geografija.
Dado, danas u Veneciji, >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << na Bijenalu – najbolje od nas. To će teško pokvariti čak i poslovični crnogorski diletantizam. O Dadu je pisao Boske, obožava ga Giger, mogla bi se sačiniti antologija od pjesama koje su značajni pjesnici napisali inspirisani njegovim slikama. U toj antologiji bilo bi više Francuza nego Crnogoraca. Na svu sreću.
Dado, u zaboravljenoj crkvi, raspet među suludim zidovima koji još kriju dah lepre, i dalje kreira svijet. Iz dana u dan nastanjuje ga nakazama, veličanstvenim bićima, mutantima koji su se mogli dogoditi a vjerovatno nisu. Što ne umanjuje njihovu istinitost. Dado, sam sa zidovima. Svaki dan počinje novom prazninom. Pogled na prostor koji valja nastaniti. Tako se osjećao Bog drugog, trećeg, petog dana... Sam sa zidovima mora uvijek iznova zamisliti kuda kreće linija razgraničenja između svoda i vode pod svodom, a onda krenuti u sijanje života. Čudovišta, draga čudovišta nadiru iz pukotina, iz bjeline, iz srca...
Sam sa zidovima. Robijaš i živopisac. Iz dana u dan, stvara i sahranjuje svijet. Dado, raskoš epiloga.
Beogradske pedesete, vrijeme rubnog vrenja: najvažnije stvari uradili su Dado i Šejka. Ostalo je bilo samo recikliranje. Oni su tekst, svi drugi – fusnote na njihovom tkanju.
Vjerujem da je prvima, prije jezika, svijet izgledao poput Polokove slike: Veliko Neodređeno, stvarnosni impulsi bili su prosuti u haosu nerazaznavanja, bez ikakvog poretka koji bi nudio smisao. Svijet je čekao da bude viđen. Kada je prvi čovjek, vlasnik moći govora, rekao drvo – drveće je iz Velikog Neodređenog krenulo ka njemu. Forma je postala moguća. Forma je način da vidimo svijet. Stvarnost, slika je počela da dobija dubinu. Da nudi poredak, da nudi značenja. I svaka nova riječ unosi novu dubinu u beskraj slike. Posljednjima će svijet izgledati poput Dadove slike. Sve se već desilo, ostaje samo da zagrlite Čudovište koje vam hrli u susret.
Dadove slike su neponovljive, genijalne.
Doduše, ne znam jesu li – i čojske? I što znači kad je nešto „čojsko"? Recimo, da li je profesionalizam – čojski? Ako novinar napiše istinit tekst, ukazujući na bitne stvari – zar nije to – profesionalno, samim tim, valjda i čojski. Ili bi, koliko shvatam – bilo više čojski da su novinari manje profesionalni. Kako to sad: što ste dalje od standarda profesije, vi ste čojskiji. Nevolje sa moralom. Mogu li se spojiti moral i umjetnost, pitao se učeni Ben Haas, Kišov: kad je jedno odsustvo taštine, a drugo – taština sama.
Ili, kad, recimo, Mesi napravi neku bravuru, neki genijalan potez je li to samo – briljantno, ili je i čojski. Možda bi čojski bilo (makar prema golmanu) da je nakon sjajne akcije ipak promašio gol. Kako nešto može biti bolje ako je – gore. Zato nije pametno uplitati pseudomoralne kategorije u jednostavne i jasne stvari. I presudne, kakva je – umjetnost.
To vam je kao u onom vicu – hoćemo li podijeliti bratski ili popola? Treba li tekst da bude čojski ili samo dobro napisan i precizan. Ponekad ljudi biraju riječi vođeni onim što žele da sakriju, a ne onim što žele da učine vidljivim. Čitam u srpskim medijima, bosanski reis Cerić ljut na Andrića. Pa veli – Kod Andrića ne postoji pozitivan lik Musliman. Ali, kod Andrića ne postoji ni pozitivan lik Srbin. Kod Andrića nema pozitivnih likova, on je veliki pisac – kod njega postoje samo likovi. Nema tu mjesta za moral. Inače ne bi bio Andrić, nego drug Makarenko.
Moram priznati da čak ne znam kako bi izgledale - čojske slike? Možda, kao dosadni portreti vladara. Koji pred slikara stavljaju samo jednu obavezu – da lice banalnosti učine podnošljivim. Neka hvala. To su radili – dvorski slikari.
A Dado to nije, niti je ikada mogao biti.
Dvor čiji bi Dado bio slikar nemoguć je. Taj bi dvor morao da izgleda kao da ga je naslikao Šejka, a dvorjani – kao da su izašli iz Bejkona. A to bi, nema sumnje, bilo previše za ovaj svijet.
