Izvor: Politika, 08.Jan.2008, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Cvijeće nije za domovnicu
Naslovna priča prve knjige pripovedaka Slobodana Šnajdera (1948), jednog od najprevođenijih hrvatskih pisaca čije se drame igraju na scenama širom Evrope, "505 sa crtom" (izdavač "Profil", Zagreb, 2007) nema šokantnost Dežulovićevih naturalističkih "Pjesama iz Lore". Napisana prošle godine, zasnovana je na anonimnom pismu koje je Šnajder, inače dugogodišnji kolumnista nezavisnog riječkog "Novog lista" dobio od hrvatskog vojnika, učesnika operacije "Oluja". Estetika užasa ovde je >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << svedena, naslućivana iz naivnih opaski neposrednih svedoka.
Junaci ove priče, zapravo epizode iz "domovinskog rata" pripadnici su čete hrvatskih vojnika, onih što čiste teren posle prolaska glavnine trupa na bojištu. Ali, jedini preživeli neprijatelj koga prilikom ulaska u selo što odiše čudnom tišinom sreću jeste jedna mršava krava. Drugi je starica, ubijena pokraj praga kuće, treći – hladnjak u kome je bizarno skriven krunski dokaz događaja što su se, malo pre dolaska "asanacionista", desili u selu čiji kreveti još odišu neobičnom toplinom misteriozno i naglo iščezlih tela njihovih stanara. Tu je i prašnjava limenka od bombona 505 sa crtom, jedino svedočanstvo drugačijeg doba u kome su preklani domaćin i jedan od vojnika iz čete, osam godina sedeli u istoj klupi.
I ostale priče u ovoj melanholičnoj knjizi deluju dokumentaristički. Bez patetike, prigušenim emocijama, odmotava se klupko sudbina običnih, malih ljudi u vremenu rata i posleratne tranzicije u Hrvatskoj nakon devedesetih.
U priči "Ljubica" čitaoci se sreću sa mladom, samohranom majkom dveju devojčica, čiji je položaj uzorne građanke novonastale države odjednom doveden u pitanje predstojećim popisom stanovništva. Odnosno, logikom novokomponovanih apartčika koji i u imenima pronalaze dokaze domoljublja: "Cvijeće se, gospođo, u civiliziranim zemljama drži u vazama, ili u vrtu: možete ga prešati u spomenar, ali cvijeće nije za domovnicu!" U senci ove "tragedije imena" sve drugo za nju odjednom postaje nebitno, pa i imena Ljubicinih devojčica: stariju, ionako, deca u školi s podsmehom nazivaju "četnikušom", a mlađu "Srpkinjom".
I ostali junaci ove knjige su neprilagođeni likovi koje su rat i nagle promene ideologije i ekonomije na ovaj ili onaj način, unesrećili. Svi su oni obezglavljeni: neki doslovno, neki posthumno, kao skulptura slavnog prvoborca i komunističkog velikodostojnika, podignuta u parku odmah nakon njegove smrti. Ili bar, ostavši bez "glave porodice" provode živote obezbojene kao kolor televizor koji je odjednom postao crno-beli. Obezglavljen je i Huso, junak priče "Pariz-Teksas", koji putuje preko pola sveta da se suoči sa istinom sadržanom na jednoj video-kaseti. Ovaj krunski dokaz zločina silovanja u bosanskom logoru za muslimanke, prodaje se ilegalno u pornografskom video klubu u Njujorku ispod ruke najperverznijim mušterijama. Ironijom tehnologije, zločin se nebrojeno multiplicira u svom ništa manje gnusnom, voajerskom vidu, obesmišljavajući svaku vrstu lične osvete. (Dramu silovanih žena u Bosni, tokom poslednjeg rata od strane Srba, Šnajder je uostalom, već razradio u drami "Zmijin svlak", izvođenoj i u Beogradu u CZKD.)
Disidentski otklon od socijalne i ideološke lakirovke učinio je "ubeđenog levičara" i angažovanog umetnika Šnajdera još mnogo pre Tuđmanove ere umetnikom non grata. Njegov "Hrvatski Faust", kojim je početkom osamdesetih godina prošlog veka pokrenuo tabu-temu ustaštva, do danas nije postavljen na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, a najnovija, "Tito", odbijena u HNK, čeka, podjednako neuspešno, neku buduću izvedbu, u fiokama JDP. Tokom devedesetih, autor je, svesno odabrao poziciju unutrašnjeg disidenta i egzilanta. Jeretički je tvrdio da su Srbi i Hrvati u "opasnoj vezi", spojeni neraskidivo u "narcizmu malih razlika", koji govore istim jezikom u dve varijante, a nakon "Oluje" prvi je progovorio o zločinima nad Srbima počinjenim tokom te akcije. Zapravo ih je svojim ranijim kolumnama i nagovestio.
Njegov tekst iz proleća 1994. pod nazivom "Strah i nada" posvećen je zločinu nad srpskom porodicom Zec, tri godine ranije u Zagrebu, čiji su leševi kasnije pronađeni u kontejneru, uz autorovu nedvosmislenu bojazan da će Srba "uskoro ponestati".
Ova i druge odabrane kolumne od mnogih koje je Slobodan Šnajder decenijama pisao za razne listove Jugoslavije i Hrvatske, objavljene su nedavno kao sedma knjiga autorovih Odabranih djela u zagrebačkom "Prometeju" pod simboličkim nazivom "San o mostu". Jedna od tih, pod nazivom "Grobnica za Miroslava Milenkovića", posvećena je desetogodišnjici smrti rezerviste iz Gornjeg Milanovca, Miroslava Milenkovića koji se, uoči polaska s JNA na front, ubio na stočnoj pijaci u Šidu, naočigled dve grupe rezervista, septembra 1991, kao svojevrsnom simbolu otpora druge, antiratne Srbije, čije postojanje se u Hrvatskoj i danas prećutkuje.
Simbolično ili ne, knjiga počinje s odabranim "Pismima iz Berlina" objavljivanim 1989-1990. u beogradskoj "Borbi", svojevrsnom svedočanstvu pada Berlinskog zida i uspostavljanja novih evropskih odnosa i granica a završava se upozorenjem na opasnost od revizije povijesti:
"Apsurd je u našoj kući uvijek bio kod kuće. Makar kao čežnja, uvijek će nas, međutim, kinjiti potreba za jasnoćom uvida i uputstava kako dalje.
U toj napetosti između nemogućnosti takve konačne jasnoće i njezine prijeke potrebe traje naš život u povijesti. To nam nikakav 'revizionizam' ne može oduzeti, možda nažalost."
[objavljeno: ]
